Večer s Hrvojem

0

Autor: Aleksandar Olujić

Prošli tjedan primio sam pozivnicu za „Soareju s Hrvojem“. Radilo se u stvari o pozivu na večernje druženje u Gradskoj galeriji Striegl u Sisku s Hrvojem Klasićem, našim poznatim povjesničarom, na kojemu će biti predstavljene njegove dvije nove knjige: „Bijelo na crno: lekcije iz prošlosti za budućnost“ i „Mika Špiljak – revolucionar i državnik“.

Hrvoja nema potrebe ljudima posebno predstavljati, pogotovo ne u Sisku, gradu u kojem je rođen i odrastao. Nema onog tko ovdje nije bar čuo za njega i o njemu svi sve znaju – ili barem tako misle. U međuvremenu je ovaj povjesničar postao najpoznatiji sisački „ izvozni proizvod“, nacionalno ali i regionalno (koliko god mi pokušali zbrisati odatle). Elokventan, bez dlake na jeziku i bez straha reći i ono što bi mi sami (prečesto) najradije prešutjeli i pravili se da takvo što ne postoji, trn u oku onima koji se ne slažu s njegovim gledanjima, čest je gost raznih televizijskih emisija i TV postaja. Budući da se kao znanstvenik bavi novijom hrvatskom poviješću, a omiljena tema kod nas je drugi svjetski rat i period poslije njega (iliti da pojednostavim: ustaše, partizani, komunjare i četnici), logično je što baš njega rado zovu u emisije koje se bave tumačenjima aktualnih uzroka naših povijesnih frustracija.

Problem je samo u tome što će Hrvoje svakom reći što misli bez obzira imao njegov sugovornik plave, smeđe ili zelene oči. Cijena koju plaća za to su razne prijetnje i neugodnosti koje doživljava, a koje idu u rasponu od toga da mu netko u tri sata ujutro urla u tel. slušalicu “za dom spremni“, preko toga da netko dođe i pljune na stol dok pije kavu s kolegicama, do pisama u kojima pišu da će mu doći i oči šarafcigerom iskopati, ili da će mu u ustaškim uniformama doći na sprovod, ili da će plivati Savom… No, on ne odustaje već i dalje govori i piše ono što misli, podupirući svoje stavove istraživanjima i dokumentima koje pronalazi u raznim arhivima.

Od dvije knjige koje je ove godine predstavio hrvatskoj javnosti, a te večeri svojim Siščanima, jedna je sinteza njegovih kolumni objavljivanih na internetskom portalu net.hr, a druga govori o Miki Špiljaku, čovjeku iz Odre, sela odmah pokraj Siska, revolucionaru i obnašatelju najviših dužnosti u bivšoj nam državi. Moram priznati da sam baš o toj drugoj bio dosta podozriv. Naime, moje mišljenje o Miki Špiljaku  bilo je formirano na temelju priča i viceva u kojima se radi o seoskom postolaru koji svoj uspon zahvaljuje odanosti i poslušnosti nacionalnom bravaru i njegovoj bratiji. Nekada sam mogao iz rukava istresti najmanje desetak viceva o njemu. Ono što nisam znao, a što Klasić navodi u knjizi, je da ih je Mika znao puno više i da se nije zbog toga ljutio, već je to prihvaćao kao nešto normalno. Uostalom, zbog toga je svojevremeno u Srbiji dobio i nekakvu nagradu.

Kada se govori o Špiljaku, iako je riječ o čovjeku koji je bio gradonačelnik Zagreba, predsjednik izvršnog vijeća Sabora SR Hrvatske, predsjednik Saveznog izvršnog vijeća, čovjeku koji se sastajao s papom Pavlom VI., Ronaldom Reaganom i Georgeom Bushom, Charlesom de Gaullom, Françoisom Mitterrandom, nezaobilazna tema je Prvi partizanski odred. Značenje i mjesto Prvog partizanskog odreda u povijesti Hrvatske, ali i borbe protiv nacizma i fašizma, uvijek se nanovo dovodi u pitanje, pa i dan danas.

„Prvi partizanski odred… Najgore mi je, a to sam napisao javno, na što nije odgovorio Hasanbegović koji je govorio u Saboru da se tu nije o ničem radilo, da je to grupa sisačkih komunista otišla na, kako je rekao, ladanje u jednu obližnju šumu i tako to, a ja sam pitao: ako je bilo ladanje, zašto onda Slavko Kvaternik, doglavnik i zapovjednik vojske, šalje konjanike, avijaciju na šumu Brezovicu. Dakle, ako su se tako borili protiv onih koji su otišli na ladanje onda nije ni čudo što su pobjegli iz Zagreba ’45. glavom bez obzira, bez ispaljenog metka. Toliko se netočnosti čuje, ali najviše me boli kad to čujem iz Siska“, rekao je između ostalog Klasić.

Govorio je on te večeri o brojnim temama, ali dvije su se istakle. Dvije za njega izuzetno emotivne. Ona o sudbini kozaračke djece koja su za vrijeme II. svj. rata završila u dječjem logoru u Sisku i ona o sudbini dvoje ljudi za koje je bio osobno, emotivno vezan.

„Ima nekih stvari koje mene mogu jako pogoditi. Jedna od njih – snimao sam seriju, koja će biti slijedeće godine emitirana, o NDH i tom prilikom sam razgovarao s dva svjedoka koji su kozaračka djeca. To su ljudi koji danas imaju preko 90  godina. Kad se pred vama čovjek od 90 godina rasplače, koji se još uvijek sjeća: bio je malo dijete kada su ga od majke odvajali ustaše, majka plače, cvili, vrišti, tatu su već ubili, a njega i sestru malu odvajaju, odmah šišaju i oblače u ustaške uniforme i mamu vidi kako plače – nikad je poslije toga nije vidio, i tako nekoliko tisuća djece. On meni priča i plače. Dakle, netko 2018. priča o tome i plače i sad vi meni recite da se tu radilo o prihvatilištu. Tko je tu koga prihvaćao? Zašto su se ta djeca našla u Sisku? Zašto nisu bila sa svojim roditeljima? Tko ih je odveo od roditelja? Kažu, bila su spašena djeca. Ma od koga spašena? Od svojih roditelja? (…)Vidjet ćete u mojoj seriji slike. U montaži meni svaki put idu suze na oči. Kad vidite djecu koja leže u Sisku, Jastrebarskom, Staroj Gradišci… Ta rebra… Majke su im tko zna gdje, oni leže, muhe oko njih, oni umiru na stotine. I sad vi meni recite da je to spašavanje.“

Posebno je emotivno bilo kada je pričao o dvoje njemu bliskih ljudi: Ljubici Solar, svojoj prijateljici iz škole ubijenoj metkom nekog snajpera 1991. godine u Sisku, te najboljem prijatelju njegovog brata, Dejanu Gregecu, mladiću kojeg je smatrao članom vlastite obitelji, ubijenog u Petrinji iste te godine.

Sjedio sam pokraj Hrvojeve mame. Njeno lice bilo je mokro od suza.

Hrvoje ima jednu osobinu: on postavlja pitanja zbog kojih se mnogi osjećaju, u najmanju ruku, neugodno. To samo znači da pogađa „u sridu“. O njegovim stavovima može čovjek misliti što hoće, slagati se s njim ili ne, no bio on u pravu ili u krivu ne može mu se uskratiti priznanje za energiju, emocije, hrabrost i predanost onome što radi. On je osoba s kojom možete cijelu noć raspravljati, pa i svađati se, a onda otići na piće i zapjevati neku stvar.

Na kraju večeri Hrvoje je rekao nešto što me, kao čovjeka, duboko dojmilo:

„Sad ću zvučati patetično. Ja nisam vjernik. Pišem. Imam jednu kolumnu o Božiću, što je za mene Božić. Naslovio sam je: ‘Crveni Božić’. Meni nikada nije bilo jasno zašto je ljudima lakše mrziti, zašto ljudi vole ne voljeti. Zar nije ljepše se naći se s nekim na kavi, zar nije ljepše s nekim otići na koncert, zar nije ljepše se zaljubiti u nekoga? Zašto morate nekoga mrziti?“

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here