Izložba ‘Umjetnost i život su jedno’: Udruženje umjetnika Zemlja 1929.-1935. u Klovićevim dvorima

0

Autor: Aleksandar Olujić
Fotografije: Zdravko Turkulin

Treba živjeti životom svog doba
Treba stvarati u duhu svog doba
Savremeni zivot prožet je socijalnim idejama i pitanja kolektiva su dominantna
Umjetnik se ne može oteti htjenjima novog društva i stajati izvan kolektiva
Jer umjetnost je izraz naziranja svijeta
Jer umjetnost i život su jedno
(Manifest Udruženja umjetnika Zemlja)

U Galeriji Klovićevi dvori otvorena je izložba „Umjetnost i život su jedno˝: Udruženje umjetnika Zemlja 1929.-1935. kojom se obilježava 90 godina osnutka ovog udruženja.

Udruženje umjetnika Zemlja jedna je od najutjecajnijih hrvatskih umjetničkih skupina u razdoblju između dva rata i predstavlja jedinstvenu pojava u cjelokupnoj nacionalnoj modernoj umjetnosti. Ono je okupljajući velik broj izrazito društveno angažiranih, lijevo politički orijentiranih ali i nacionalno osviještenih umjetnika (slikara, kipara i arhitekata) uspjelo promijeniti hrvatsku umjetničku scenu.

Antun Augustinčić ‘Odmor – Na odmoru’, 1929. sadra, Gliptoteka hazu Zagreb / foto: Z. Turkulin

Na razvalinama Europe izmučene socijalno, materijalno ali i moralno posljedicama Prvog svjetskog rata i rastrgane novim poretkom nakon njega nastalim slomom četiri carstva, u Europi koja je platila strašan „danak u krvi“ gdje su u ratnom vihoru desetine milijuna izgubile živote, a kako jedno zlo nikada ne dolazi samo nakon rata još veći broj umire od strašne „španjolske“ gripe – kuge 20. stoljeća; u zemlji što je svoj temelj zasnivala na tako strašnoj baštini iznikla je generacija umjetnika, intelektualaca koja je odbila hodati zatvorenih očiju za sve ono što ju okružuje.

Udruženje umjetnika Zemlja nastalo je u vrijeme kada umjetnost postaje usko povezana s političkim, ekonomskim i općim društvenim zbivanjima, pa je stoga razumljivo da se i ono našlo na vjetrometini različitih ideologija. Zemljinu djelatnost obilježili su ključni događaji: atentat na zastupnike HSS-a u Narodnoj skupštini u Beogradu i smrt Stjepana Radića od posljedica ranjavanja u tom atentatu, te Šestosiječanjska diktatura, ali i sve veći prodor lijevih ideja, poglavito komunističkih, u politički i društveni život.

„Upravo u tom kolopletu, nipošto ideološki posve jednoznačnom, skupina mladih umjetnika artikulirala je ideju o potrebi povezivanja umjetnosti sa životom, i to prije svega onim najzapostavljenijih i najsiromašnijih slojeva društva, radnika i seljaka. To je naravno, kako je već istaknuto, i baština lijevo orijentirane misli. (…)Posebice važnu ulogu u tom smislu imalo je ugledanje na njemačkog umjetnika Georgea Grosza, koji je prepoznat kao srodnik na više razina – prije svega ideološkoj, a onda i oblikovnoj. Ključno mjesto u posredovanju znanja o Groszu imao je pak Miroslav Krleža, jedna od središnjih osobnosti hrvatske međuratne kulture.“ (Petar Prelog, autor izložbe)

Omer Mujadžić ‘Radnik na cesti’, 1930. ulje na šperploči, privatno vlasništvo / foto: Z. Turkulin

Kritički odnos prema suvremenom društvu vidljiv je u njihovoj motivici okrenutoj prema problemima i svakodnevici radništva i seljaštva, kao i onih s ruba društva. „Njihova polazna točka je bilo  suočavanje sa stvarnošću, sa životom koji nije bio nimalo idiličan. Oni su bili inicijatorima promjena, uvjereni da svojim umjetničkim djelovanjem trebaju ukazivati na stvarno stanje u društvu. Okretanjem malom čovjeku, radniku i seljaku te njihovim potrebama, umjetnički su davali stvarnu sliku života u Hrvatskoj, koja je bila tjeskobna i surova. Činili su to tako da svakom, tom malom čovjeku, bude jasno i čitljivo. Bili su ustvari revolucionari, socijalno osjetljivi, lijevo orijentirani i nacionalno osviješteni te su svojim umjetničkim izrazima to željeli posvijestiti širokim masama. Stoga su postali opasnima te su zabranjeni“, rekla je Vesna Kusin na otvorenju izložbe.

Sve to bilo je jasno artikulirano u Programu Udruženja u kojemu stoji:

Program Udruženja umjetnika Zemlja (22. svibnja 1929.)

I. ideološka baza

Cilj (svrha) Zemlje: Nezavisnost našeg likovnog izraza
Sredstva da se to postigne:
Borba protiv kurseva iz inostranstva, impresionizma, neoklasicizma i t. d.
Dizanje likovnog nivoa tj. borba protiv diletantizma.
Borba protiv lar-pur-lara. (Umjetnost mora odražavati milje i odgovarati savremenim vitalnim potrebama.)

II. radna baza

Popularizacija umjetnosti (izložbe, kružoki, predavanja, štampa).
Intenzivni kontakt s inozemstvom (izložbe komparativne ovdje i vani, revija).
Rad s intelektualnim grupama koje su paralelno ideološki orijentirane.

(Izvor: Josip Depolo, “Zemlja 1929.–1935.”, u: Nadrealizam. Socijalna umetnost. 1929 – 1950)

Kamilo Ružička ‘Autobus’, 1930., Moderna galerija Zagreb / foto: Z. Turkulin

Jedna od ključnih osoba Udruženja bio je Krsto Hegedušić, ne stoga što je bio tajnik već prvenstveno zbog svojih ideja i svog stvaralaštva. O njegovom će djelu u čuvenom Predgovoru Podravskim motivima Miroslav Krleža napisati:

„Hegedušićevo slikarsko poricanje nedostojnog, negativnog, zaostalog, zakržljalog, nezgrapnog, njegova glasna mržnja ružnog, zgaženog, odbačenog, bijednog i popljuvanog, njegova neprekidna i tvrdoglava sklonost za iskorijenjeno, gnjilo, degenerirano, uvehlo, po čemu gazi gruba, surova, krvava, mračna, tužna, beznadna stvarnost, upravo to pustolovno titranje i ispreplitavanje odvratnog i ljudožderskog sa bolećivim i umirućim, taj prezir naše nesavremene, glupe, predrasudama zamračene, sredovječne zaostalosti, ta smiona težnja za izlazom, – za izliječenjem i za likvidacijom tih motiva, to je subjektivna građa Hegedušićeve slikarske pobune, uvjetovane njegovim ličnim darom. Unatoč Brueghelove Flandrije i George Grossovog degeneriranog Berlina, to je Hegedušićevo slikanje lokalno i povezano na ovaj stari verbőczijanski kraj, gdje su barokne gornice, činži, daće, desetine, dimnice, mostarine i cestarine formirale ta kmetska i grencerska stanja po štalama, po kasarnama i crkvama, u fiziognomijama i u dušama ljudskim. Nad tim se otvorenim lokalnim pitanjima još od klerika Štoosa vuče melankolija neispjevane elegije, i dok je Hegedušićev zemljak, pokojni Fran Galović u svojim podravskim lirskim motivima pun mjesečine, cvrčaka, vinograda i mošta, Hegedušićeva platna i njegovi crteži žalosni su i onda kada su očito veseli.“

Krsto Hegedušić ‘Poklade’, 1935, Muzej moderne i suvremene umjetnosti Rijeka / foto: Z. Turkulin

Socijalna osjetljivost i želja da se izađe u susret potrebama društva vidljiva je i u radu arhitekata Udruženja. Sagledavši stambene probleme seljaštva, a pogotovo radnika koji su u sve većem broju pristizali u gradove te su nemajući sredstava za plaćanje najamnina bili prisiljeni sami graditi nastambe na periferiji stvarajući tako naselja bez osnovne komunalne infrastrukture, oni arhitekturu i urbanizam pretvaraju u alat za preoblikovanje društva. Arhitekti Zemlje usvajaju nove tendencije i prakse osobito one što su dolazile iz Njemačke i Češke, poput Neues Frankfurta i Bauhausa. Vodeće ime među njima je Drago Ibler, koji se nakon školovanja u Njemačkoj i boravka u Parizu vraća u domovinu i najprije s kolegama osniva Zagrebačku školu okupljajući oko sebe one koji su željeli raščistiti s tradicionalizmom. On u svojim projektima višestambenih zgrada u Martićevoj i Vlaškoj ulici implementira suvremene ideje građenja poput onih iznesenih u Le Corbusierovih Pet točaka moderne arhitekture. Zbog svog društvenog i socijalnog angažmana Ibler postaje prvo ime i predsjednik Udruženja Zemlja.

No, po mišljenju Željke Čorak „ako se traži djelo koje je vrijednosna apoteoza složena Zemljina nastanka, trajanja i djelovanja, ono ne pripada slikarstvu, kiparstvu, arhitekturi, urbanizmu, primijenjenim umjetnostima ni dizajnu: pripada književnosti. Ono je slikano, modelirano, rasprostranjeno riječima: to su Krležine „Balade Petrice Kerempuha“. Socijalna dimenzija, strast i drama pobune, utjelovljene su u liku pučkoga heroja; nacionalna građa nije samo u motivskom dijalogu s tradicijom, niti samo u hrvatskom jeziku, nego je dvostruko potcrtana dijalektom; ali to preuzimanje „govora zemlje“ protivno je svakoj doslovnosti; Krležin kajkavski dijalekt elegantan je, urban, transformiran, imaginiran, osobno dorađen jezični sustav…“

Izložba “Umjetnost i život su jedno” održava se 90 godina nakon osnivanja Udruženja. Tijekom svojeg postojanja do zabrane djelovanja 1935. Zemlja je održala izložbe u Zagrebu (1929., 1931., 1932., 1934. i 1935 – koja je bila policijski zabranjena), Parizu (1934), Sofiji (1934) i Beogradu (1935). Bilo bi za očekivati da Zemlja nakon II. svj. rata u socijalističkoj Jugoslaviji zbog izrazite lijeve orijentacije bude pozitivno valorizirana, no nije bilo tako već je njeno djelovanje kritizirano i čak proglašeno štetnim za umjetnost socijalističkog društva. S vremenom se takav stav mijenja i mlađi povjesničari umjetnosti nanovo valoriziraju rad i značaj Udruženja što će rezultirati velikom izložbom Kritička retrospektiva ‘Zemlja’ u Umjetničkom paviljonu 1971., u vrijeme Hrvatskog proljeća, kada se počinje ukazivati na do tada zanemarivan cilj Udruženja naveden u njegovom Programu, a to je nezavisnost, „našeg“ umjetničkog izraza.

Krsto Hegedušić ‘Zeleni kader’, 1928. ulje i tempera na platnu, privatno vlasništvo / foto: Z. Turkulin

No, interes za Zemlju ponovo je splasnuo, iako je o njoj i/ili njenim članovima održan veći broj izložaba, napisano podosta stručnih i znanstvenih studija i izdano monografija, da bi se ponovo pojačao u posljednje vrijeme. Posebno su pri tom značajne, iako po obimu manje, izložbe održane u Sisku i Petrinji. Tako je 2014. u organizaciji POU Hrvatski dom Petrinja i Galerije “Krsto Hegedušić” organizirana izložba i promocija studije Borisa Vrge GRUPA LIKOVNIH UMJETNIKA “ZEMLJA” 1929. – 1935. – 2014., zatim izložba „Zemlja, iz zbirki Vukosavić i Vrga“ iz 2016. koja je nastala također zahvaljujući gospodinu Borisu Vrgi i za koju su korištene umjetnine iz njegove i zbirke Vukosavić. Značajna je izložba “Problem umjetnosti kolektiva: slučaj Zemlja” održana u Zagrebu 2016. i Petrinji 2018. godine, autorica Ivane Hanaček, Ane Kutleša i Vesne Vuković iz kustoskog kolektiva BLOK. Kustosica izložbe Alma Trauber ispričala je kako su prilikom organizacije ove izložbe u Petrinji zajedničkim trudom i upornim istraživanjem uspjeli pronaći sliku Krste Hegedušića „Zeleni kader“ (ulje i tempera na platnu iz 1928.) za koju se mislilo da je nepovratno nestala, a čija se skica (olovka na papiru iz 1928.) nalazi u fundusu Galerije Krsto Hegedušić u Petrinji. Slika se nalazi u privatnom vlasništvu i zahvaljujući njihovom trudu ponovo je izložena u javnosti.

Izložba u Klovićevim dvorima pruža odličan uvid u djelatnost grupe Zemlja ne zaobilazeći niti jedan aspekt rada Zemljaša, te je izvrsna prilika, poglavito za mlađu publiku, da se pobliže upoznaju s ostvarenjima i utjecajem koji su Zemljaši ostavili na cjelokupnu hrvatsku umjetnost.

Marijan Detoni ‘Pijana kočija’, 1935. ulje na platnu, Muzej savremene umetnosti Beograd / foto: Z. Turkulin

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here