Evo, nemilice sipa kiša već peti dan. Lije kao iz kabla, a vojska zalegla pod plastičnim nadstrešnicama, pod poderanim najlonima, čeka i čeka. Čekali su oni i dok nije kišilo, dok je samo gnjila ilovača šljapkala pod njihovim bosim tabanima, pod poderanim tenisicama i rasparenim kroksicama. Ovdje dolje pod planinom koju zovu Plješivica i čije se ime teško izgovara, a kada se i uspije izgovoriti suglasnici šljapkaju kao ova crvenkastosmeđa gnjecava zemlja pod nogama. Tamo odakle su krenuli kiša nikada ne pada pet dana za redom. Kiša nikada ne pada niti dva dana za redom. Tamo kiša uopće zapravo rijetko pada u prašnjavo sivi pijesak, a i kad padne suha je zemlja usrče kao žedna mačka i prije nego se kapljice razbiju i rastvore u suhoj prašini.

Kiša je oprala zrak. Kiša je otopila miris krvi i znoja sa žuljavih stopala. Kiša je rastvorila mirise svježe zaklanih ovaca i mokraće, zadah paljevine i ljudskog izmeta. Kiša je uopće isprala sve mirise pa se tijelo čuti kao nakon pješčane oluje kad se iz suhih natečenih nozdrva do mozga probija samo miris ničega. Miris odsutnosti svakog života. Miris jednak onom mirisu u smiraj dana tamo daleko, doma u sivim dolinama Afganistana, pod surim planinama što se srme u posljednjim zrakama svjetla na zalasku. A ovdje, na zapadu, na drugom kraju svijeta, pod planinom što se bakreno zlati kroz koprenu kiše dočekaše ih isti mirisi ničega. Mirisi besmisla koji obuzimaju misli i zavlače se pod kožu jednako postojano kao i hladnoća što putuje od prozeblih tabana kroz polu savijenu kralježnicu sve gore prema glavi koju polako obuzima bunovni ranovečernji san. Miris nepostojanja.

A onda kad polako počnu trnuti vatre u logoru i sustanu svađe grlatih Sirijaca oglase se čagljevi. Isprva na sigurnoj udaljenosti, a onda sve bliže i bliže. Čut će se njihovo štropotanje praznim limenkama u kojima osim zaostala vonja ustajale hrane neće pronaći ništa pa će se svojim psećim korakom udaljiti u noć gotovo svjesni rizika da ih ovdje u ovom najlonskom logoru očajnika većih čak i od njih samih ne može snaći nikakvo dobro.

Kažu da se ovo nemjesto zove Vučjak. Ova zelena zapuštena pripizdina osam tisuća kilometara daleko od doma u prvi mah učinila mu se mjestom obećavajućim, tek privremenim džehenemom u kojem će sačekati da se za njega napravi neko mjesto u zelenim dolinama Alemanije ili negdje u nepreglednom tirkiznom moru niskozemskom. Mjesto tek privremeno u kojem će moći u miru i molitvi okajati grijehe trogodišnjeg tumaranja Kalifatom i ratovanja za obećanu islamsku zemlju koju valjda zbog sve one nevjerne i grješne braće izgubiše. Prvih dana livada je bila zelena, šuma je bila zelena, nebo je bilo zeleno. Nevjernici koje je susretao na putu učiniše mu se također nekako poznatim, bliskim i zelenim. I žene također; nalik na majku i sestre. Nakon tisuću dana krvavog rata ispunjenog otkinutim udovima i razmrcvarenim tjelesima učini mu se ovo mjesto kao mjesto smiraja. Nakon tri godine gledanja u rastvorene i natrule karmin-crvene utrobe po kojima su plivali žuto-sivi komadi sala i blijedih rastočenih crijeva učini mu se da bi ovo mogao biti kraj; ukaže mu se nada da će u ostatku života svijet biti samo zelen; da se treba strpjeti još samo malo. Nada uvijek nekako ogrije dušu, dozove mir i spokoj. Smiraj nakon trogodišnjeg puta, kako sada stvari stoje, do Vučjaka.

Putovanje u Vučjak igrani je TV serijal, prikazan na Televiziji Zagreb 1986–87. u 15 epizoda. Serija je nastala usporedno s dugometražnim filmom Horvatov izbor produciranim 1985. godine. Iznimno dobro primljena serija o političkim sukobima, igrama i previranjima u intelektualnim krugovima društvenih i političkih nezadovoljnika u razdoblju raspada Austro-Ugarske i početcima Kraljevine SHS, prati gradskoga intelektualca i novinara Krešimira Horvata koji se povlači na selo, gdje se nađe u središtu ljubavnoga trokuta dok po okolnim šumama vršljaju vojni dezerteri, tzv. zeleni kadar. Serijal koji je sigurno jedan od dramskih vrhunaca hrvatske televizije, adaptiran je prema drami Vučjak Miroslava Krleže. Scenarij potpisuje Ivo Štivičić, a režiju Eduard Galić. Pored ogromnog broja vrsnih hrvatskih glumaca u naslovnim rolama pojavljuju se Rade Šerbedžija kao Krešimir Horvat, Mira Furlan kao Eva, Milena Dravić kao Marijana, Fabijan Šovagović kao Lazar, Mustafa Nadarević kao Benčina, Božidar Alić kao Štefina.

Na kraju serijala Horvat i Eva pokušaju pobjeći od svega. U Novi Svijet. Priča je to o jednom Velikom ratu koji se ovdje, kod nas, zbio ima već više od stotinu godina. Priča je to o carevima i carevinama kojih nema već stoljećima. Priča je to, zapravo drama, o ranjenim i ratnim traumama izmrcvarenim živim kadaverima koji zaostaju nakon svakog velikog svjetskog pokolja; zombijima oskrnavljenog tijela i domobranima ranjene duše. Zelenokaderašima. Lako je s mrtvima i poginulima, njima gdjekad upalimo svijeću na spomen. Puno je teže s neumrlima, onima što se rata sjećaju svako jutro, koji rat žive svakoga dana i koji uvijek s istom zebnjom, zauvijek s istim strahom i navijek istom mržnjom uvečer liježu u krevet, da bi svakoga novog jutra ta zebnja, taj strah i ta mržnja ustali još veći i moćniji prijeteći da se razliju u nekim novim stradanjima, u nekim novim ratovima, u nekim idućim terorom i strahom natopljenim akcijama bezumnih očajnika.

I sam Krleža nije se mogao odlučiti kako skončati tu agoniju egzistencijalnog ludila premišljajući se i dopisujući nekoliko puta završne dijaloge. Scenarist Štivičić to pitanje također ostavlja otvorenim. Stjecajem okolnosti par godina nakon dovršetka snimanja Putovanja u Vučjak zgodilo se da glavni protagonisti: Krešimir i Eva, gonjeni svojim privatnim egzistencijalnim i egzistencijalističkim razlozima uistinu zaploviše do Novog Svijeta. Isprva se činilo zauvijek. U posljednje vrijeme vraćaju se češće. Onako s proljeća. Kao rode. Zamišljene rode koje se vraćaju u svoje fiktivno selo. U Vučjak.

U onom pravom Vučjaku pod Plješivicom sviće bijelo jutro. Inje je ispunilo šatore i ofarbalo polu smrznuto blato. U plitkom snijegu onkraj šume tragovi sitne divljači od noćas; kad je sustala kiša prevrnula u susnježicu. Vedri se. Ponad mlade šume u jarku izdušila se magla: prozirna, treperava i varljiva. Iz jedva vidljiva minareta mujezin poziva na prvo jutarnje klanjanje. Odmah potom u daljini se oglasila kristalno reska zvonjava. Ništa se već stoljećima nije promijenilo na nevidljivoj granici dvaju carevina; na razmeđi civilizacija. Na nevidljivoj crti povučenoj povijesnim usudima. Na liniji nadgledanoj infracrvenim kamerama. Netko loži vatru za prvi jutarnji čaj i pjeva. Pjesma je o majci, majci koja je negdje daleko i ne zna da će joj sinak danas mrijeti u dalekoj zemlji. U tanjušnim vrećama za spavanje škripuću kosti usnulih vojnika. Pod uzglavljem ganc nove tene koje će danas opet pokušati dosegnuti Zapad.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here