Bilo je to u ona pradavna vremena kad je željezni zastor (njem. Eiserner Vorhang) od Baltika do Jadrana razgraničio pozornicu najvećeg socijalnog eksperimenta svih vremena od prvog reda mezanina udobno uzdignutog nad tom istočnoeuropskom pozornicom na kojoj su se vijorile zastave posute bezbrojnim crvenim zvijezdama, dok su se u prvim redovima partera, skoro demokratske vlade, igrale vatrom socijalizma.

Bilo je to u ono davno doba kad su velike crne Volge razvažale crvenu gospodu u tamnoplavim odjelima između Kremlja i Lubjanke ispred koje se prijeteći kočio ogromni željezni spomenik Feliksu Dzeržinskom kao upozorenje i opomena da je od vlasti do gulaga tek jedna mala neobvezatna vožnja službenim kolima.

Bilo je to vrijeme kad su ljudi crna lica i svijetlih dlanova još skrušeno sjedili u stražnjoj polovici autobusa sretni da su se u isti uopće smjeli ukrcati.

Bilo je to prije nego što će Ljudi u sivom usmrtiti Predsjednika sumnjajući da bi vatra s pozornice njegovom nesmotrenošću mogla liznuti i potpetice mogula zabavljenih sudbinom svijeta u najvisočijem redu balkona ili bi nova neuspjela akcija u nekom Zaljevu svinja mogla omesti nesmetan dotok profita i dividendi unosnih prekomorskih ratnih pohoda.

Bilo je to puno prije no što će mala plava djevojčica ležeći u baršunasto zelenoj travi Grobničkog polja snatriti o prvom redu balkona kamo su publiku nosile velike srebrene ptice ostavljajući bijeli trag ukapljene arije za sobom tamo gore, negdje nad Kastavštinom.

Jednom riječju bilo je to davno, davno prije globalnog zagrijavanja, kad je ledeni povjetarac sa sjevernog pola uredno pirkao niz obraze planeta držeći tako pod sigurnom ledenom kapom rudna bogatstva Zelene Zemlje.

Godina je 1954. Približava se Dan dječje radosti. Službeni dječji praznik u drugoj Jugoslaviji. 31. prosinac, dan kada je svoj djeci dolazio Djed Mraz i nosio darove bez obzira na vjeru i naciju. Radnički domu u Osijeku. Organizacijski odbor priredbe za djecu odjednom se dovinuo da na Radio Osijeku osim “Patkica i makovi” nema niti jedne druge dječje pjesmice koja bi se mogla izvoditi. Glazbeni urednik nagovara mladog kompozitora, svoga suradnika, da napiše nešto na brzaka što ovom drugom, naravno, u tako kratkom roku ne pada napamet raditi. U jednom trenutku urednik (Krunoslav Tuma) na prijevaru zatvara mladog glazbenika (Branko Mihaljević) u “gluhu sobu” i iz režije mu kaže: “Eno ti tamo klavir i ne ideš van dok ne čujemo da si napravio dječju pjesmu”. U klaustrofobičnoj panici mladi autor prisjeća se neke svoje pjesmice objavljene par dana ranije u “Glasu Slavonije” i mada o tome nikada prije nije razmišljao, u ciglih desetak minuta odjene je u melodijsko ruho. Dok mladi glazbenik izbezumljeno kuca na prozor režije uz objavu da je posao zgotovio, pa da ga puste iz tog zatvora urednik nemilosrdno odgovara: „Prvo nam odsviraj to što si iskomponirao”. Tada je svijet prvi puta čuo čarobnu pjesmicu : Zeko i potočić.

U jednoj zimskoj noći
tam’ gdje je visok brijeg
smrznuo se potočić
i pokrio ga snijeg.

A jedan mali zeko
taj potok traži svud,
gdje je, kud je nestao
to njemu tišti grud.

I plače, plače zeko mlad,
za potočićem tim
žali, žali zeko sad
žali srcem svim.


I tužan misli zeko
ta gdje je potok taj,
možda laste slijedi on
u dalek južni kraj.

Ja se najživlje Zeke i potočića prisjećam u izvedbi Zdenke Vučković, mada je prvu vokalnu izvedbu 1956. godine sa Zabavnim orkestrom Radio Osijeka prva snimila Olgica Miler. Poslije su još mnogi pokušali ovjekovječiti svoje baršunaste tenore s tim pjesmuljkom u zaraznom trofrtaljskom ritmu; prvo 1967. Ivica Šerfezi. Znatno kasnije Marko Tolja i Jacques Houdek. Sve do pomalo izsinkopirane jazz verzije Sanje Matijaš. O brojnim dječjezborskim izvedbama trebala bi mi bar još jedna kolumna. 2009. godine Milan Blažeković snimio je i petominutni crtani film na kojem su se sljubile riječi i glazba čak četiri generacije Mihaljevićevih. Da sam manje kritičan prema svojem pjevanju linkao bih i vlastitu verziju Zeke i potočića, koji sam i sam poput drugih roditelja pjevao djeci prije spavanja; onako lagano, melodijski otužno kakav je uostalom i sam tekst pjesme, ali koji ipak gura male dječje glavice u spokojni san s uvjerenjem da će se sutra i opet dogoditi nešto novo, zanimljivo i radosno, baš onako kako i treba biti kad si mali, kad si dijete i kad se svaki problem dade prespavati.

Još mi se ne spava, a sutra ujutro se trebam rano ustati. Pravo vrijeme za pogledati na HRTiju zadnju epizodu petog dana. Nekad sam ih pratio u direktnom terminu petkom u 21, dok su konverzatori bili moji dragi kolege fizičari: Antonio i Luka, svaki put veoma kvalitetno pripremljeni za temu. Otkad se Peti dan odrekao njihovih usluga pogledam emisiju u offlineu dan poslije. U zadnje vrijeme skupilo se tamo dosta nemuštih sugovornika sklonih onim fonetskim ‘ee’ i ‘aa’ koje obvezno umeću prije gotovo svake izgovorene misli. To me živcira pa emisiju brzo preletim u desetak minuta.

Večeras govore o izborima i granicama. Urednica je podlegla medijskom pritisku brbljanja o još neoficijelnim stvarima. Petar troši gotovo osam minuta da bi oklasificirao sve eventualne predsjedničke kandidate. U desetoj minuti riječ dobiva Nino. Najdraža nije baš ljubiteljica njegova muževna timbra odnjegovanog u dolini Neretve. Ja o tome nemam tako ekskluzivno mišljenje jer zagrebačko-mostarski docent je elokventan pa njegove riječi ne trzaju misli kao isprekidano mozganje ostalih govornika. U šesnaestoj minuti kolumnist relativno velikog dnevnog lista objašnjava zašto ponekad ponavlja vlastite misli napisane u novini i u emisiji uživo. To je legitimno samoplagiranje! Karakteran čovjek ne bi smio svoje stavove mijenjati svaka 24 sata. To je u redu! I sam sam ponekad ponosan na u kolumni napisane misli ili na predavanju izgovorene riječi.

Visoki komentator u nastavku se hvali da već skoro deset godina piše o važnim temama. O važnim i aktualnim temama a ne tamo o nekom zeki i nekom potočiću. Mo’š misliti! O važnim temama! Padam u iskušenje da ovdje upotrijebim najpoznatiju psovku blogera Kruleta; ali neću. Jednom ocu, kako čujem, veoma malog djeteta nijedna tema ne bi trebala biti prečija od Zeke i potočića. Kakvi predsjednički kandidati? Kakva Schengenska granica? Petkom uvečer? O tome može laprdati samo beskonačno dokoni pater familias koji ne drži puno do potomstva i obitelji. Kad će, ako ne petkom uvečer, odgovorni otac uspavati porod sjetno-tužno-poučno-umirujućom pjesmicom Zeko i potočić.

Gasim komp. Gasim Peti dan; zauvijek. Oni će meni govoriti da je pisanje o Zeki i potočiću neka marginalna tema. Ma nek’ idu… U misli mi opet dolazi jedna uzrečica blogera Kruleta, ali ću se i ovaj put suzdržati. Umjesto toga ću parafrazirati jednog od predsjedničkih kandidata: „Ne dirajte mi Potočić!“

Ni Zeku; također!

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here