Otimači vremena

Foto:YouTube screenshot

0

Autor: Marjan Gašljević 

Sve kako se približavaju izbori u hrvatskoj javnosti, otvara se odjednom bezbroj različitih tema na koje se građani „bacaju“ svom silinom svog mišljenja. Naravno, uvijek su tu sveznalice koji su stručni i isključivi na svaku temu ali ne na način uljuđene i demokratske rasprave različitih mišljenja i razmišljanja pa iz te svoje isključivosti svoju akademsku, po njihovom mišljenju, raspravu svedu na uvrede i prostačenja pa i fizičke prijetnje svakome tko misli drugačije i usudi se to javno iznijeti. „Pošalji mi svoje podatke u inbox pa da ti je dođem pokazati.“ Učestalo se javlja lik u svom akademskom sveznanju izazivajući. Eto, baš bi me zanimalo kako bi izgledalo to njegovo „uvjeravanje“ i da li bi se uopće pojavio. Takvi likovi kriju se, uglavnom, iza profila bez fotografije s nekim izmišljenim „opakim“ imenom i hrpom lažnih podataka, a svoje frustracije liječe vrijeđajući. Ne, nisu oni ti koje bi nazvali „otimačima vremena“. Oni su samo sitni support pravim otimačima često i na njihovoj sitnoj materijalnoj potpori.

Pravi otimači vremena hrvatskim građanima su mnogi koje svakodnevno gledamo na televizijama i koji nam se smješe, smrkavaju ili prijete sa stranica mnogobrojnih portala.

Kako drugačije nazvati aspirante za mjesto predsjednika Republike i članove njihovih izbornih stožera te fanove u njihovim predizbornim pričama. Bacaju „patke“ gladnoj publici, a ovi prezadovoljno „glođu“ dok pored njih prolazi vrijeme, događaji i prilike koje se ne mogu vratiti. Danas je, već nekako, apsurdno i dosadno analizirati „patke“ o jednom jogurtu, željeznoj zavjesi, putovanjima s crvenom putovnicom, zvijezdom u klupskom grbu i ako, kada bi analizirali vrijeme potrošeno na sve glupe i banalne teme ispada da je važniji jogurt od migrantskih kretanja ili zvijezda u klupskom grbu od čitanja političkih lekcija Rusiji.

U kojoj mjeri nam, pak, kradu vrijeme vinovnici izvršne vlasti baveći se, recimo, kalendarom državnih blagdana u kojem se niti građani, a niti stručna javnost ne mogu usuglasiti koji je datum najjvažniji u Hrvatskoj povijesti da bi se mogao slaviti kao Dan neovisnoti ili kako ga već nazvati. Da li Dan antifašističke borbe treba brisati iz kalendara neradnih blagdana ili ne? E to je pitanje svih pitanja. Na pristojan način u stranu je gurnuta stalna tema partizana i ustaša, ali su oni ipak ostali tu na licu mjesta kradući nam vrijeme koje nepovratno curi.

A da spomenuto vrijeme curi govori nam, eto, već dvadesetak dana učiteljskog štrajka s kojim se, naizgled, bave samo učiteljski sindikalci. Naravno da se štrajkom bave i roditelji hrvatske djece koje je sve manje u Hrvatskoj ne znajući kada dijete mogu ili ne mogu dovesti u školu i da li će neki od narednih vikenda moći planirati za obiteljski izlet ili, jednostavno, druženje sa svojom djecom, a da ne govorimo o kalendaru praznika koji će, moguće biti dani za nadoknadu izgubljenog vremena.

Izgleda mi, dakle, da će prosječnom hrvatskom građaninu iduća godina biti godina kalendarskih vratolomija. Još dugo neće znati kada je koji blagdan, praznik ili u koje dane i koliko će morati mu djeca nadoknađivati izgubljeno vrijeme u učiteljskom štrajku zaboravivši da je jednom izgubljeno vrijeme izgubljeno zauvijek. Jedino što se u toj zavrzlami pouzdano, ili skoro pouzdano, zna da ćemo u nekoliko navrata ostvariti svoje demokratsko pravo birajući. Birajući ponovno iste ove otimače vremena i ako apsolutno svjesni da su nama oteto vrijeme sami itekako iskoristili.

Sama činjenica da danas sam Premijer priznaje da se nije ništa radilo ni uradilo na izjednačavanju koeficijenata plaća u javnim službama po kompotencijama i odgovornosti daje za pravo učiteljima-štrajkašima. Zar u kampanji od prije četiri godine nije izrijekom obećano u hrpi reformi i propitivanje i rješenje koeficijenata za koje, kao i druge obećene reforme, nije maknuto niti malim prstom. To što činjenica stavljanja štrajka u kontekst ucjene javnosti djecom kojoj, u godini razvikano nazvnoj „školi za život“, kradljivci vremena svojim neradom pokušavaju odgovornost prebaciti na učitelje teško je razumijeti jer goropadna isključivost njihovih sindikalnih vođa upravo otklanja odgovornost od najodgovornijih. Teško je razumljivo i još teže prihvatljivo da ekipa koja je gradila svoj politički  backgraund na obrazovanju, a dio je vlasti niti sama ne zna što hoće zaklinjući se čas u jedno čas u drugo rješenje, a samo grčevito tražeći način opstanka na vlasti.

„Zar ti još uvijek gledaš informativne emisije?“ Upućeno mi je neki dan pitanje. U stvari, kada promislim, zbilja je najbolje ne gledati ih jer si kroz njih i sam uvučen u prihvaćanje procesa koji upravo žele ti otimači vremena. Da li će i kada otimanje vremena biti izbačeno iz naše svakodnevnice teško je kazati ali u tom procesu i namjeri, mislim, najvažniju ulogu imaju mediji postavljajući jasna i nedvojbena pitanja i ne privaćajući izvrtanje i izbjegavanje konkretnih odgovora.

Pitanje: „Što ste u svom mandatu učinili u obećanoj reformi javne uprave?“

Odgovor: „U protekle tri godine smanjili smo javni ..“ Klik.

Pitanje: „Kada će se ukloniti smeće sa zagrebačkih ulica?“

Odogovor: „Bitno da je čovjek zdrav. Ja sam pet man.“ Klik

Ako već za to nema snage bolje je onda puštati crtiće uz slogan: „Možda baš danas Kojot uhvati Pticu Trkačicu. Što će biti tad? Pogledajte i saznajte.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here