Kad se Splićanke zaljube u Sisak – priča o osam konzervatorsko-restauratorskih radionica u Parku skulptura ŽS

0

Autori: Aleksandar Olujić / Marjan Gašljević
Fotografije: Sagita Mirjam Sunara

Subota je. U ovo doba mrak rano pada, a ovi kišni oblaci što vise nad gradom još ranije zovu noć. U Gradskoj galeriji Striegl omalena grupa ljudi pozorno gleda mladu ženu kratke kose koja stoji ispred njih i živo gestikulira obraćajući im se. Ona je dr. sc. Sagita Mirjam Sunara s Odsjeka za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu, a razlog njenog današnjeg dolaska na ovo mjesto je predavanje „Učionica u Parku skulptura Željezare Sisak“ koje upravo drži.

Sagiti nije ovo prvi susret sa Siskom. Ona posljednjih godina redovito dolazi u ovaj nekoć industrijski grad na obalama Kupe, Save i Odre, a razlog tome je projekt konzervatorsko-restauratorskih radionica u Parku skulptura Željezare Sisak što ih od 2012. godine, kada je ova zbirka stekla status zaštićenog kulturnog dobra, provodi njen Odsjek. Predmet večerašnjeg predavanja je predstavljanje onoga što se do sada napravilo u okviru projekta.

Promatram njene oči kako blistaju dok tijekom predavanja govori o pojedinim skulpturama i osobama. Glas joj odaje uzbuđenje kad opisuje susrete s umjetnicima, kontakte sa stanovnicima Željezare (mahom onima što su nekad radili u kombinatu ili njihovim članovima obitelji), ljudima koji su sudionicama radionica pomagali prilikom izvođenja planiranih aktivnosti. S nježnošću, kao da govori o živim osobama priča o skulpturama, kako su ih pronašli, u kakvom su stanju bile, o njihovim oštećenjima (ranama), te kako su istraživali razne arhive ne bi li uspjeli saznati što više o njima…

Intervju sa Zvonimirom Kamenarom ispred njegove skulpture ‘Leptir’ (2015)

Slušajući Sagitu kako govori nisam mogao ne pomisliti na onaj Arsenov stih „raspolažem s još milion nježnih i bezobraznih podataka…“, toliko je bilo emocija u njenim gestama, mimici, glasu. Postao sam svjestan kako ovo večeras nije neko suho izvješće, ili (ako baš hoćete) polaganje računa o učinjenom, već dnevnik jedne ljubavi. Iz njenog bića te večeri strujala je energija koja je poručivala kako su te skulpture, ljudi i ovaj grad postali dio nje same.

Iza Sagite Mirjam Sunare govorila je Tina Tomšič, mag. konz.-rest., koja je sudjelovala u šest konzervatorsko-restauratorskih radionica u Parku skulptura Željezare Sisak, u prve četiri kao studentica splitske Akademije potom kao stručni suradnik, a i jedan dio njenog magistarskog stručnog rada bio je posvećen temi intervjuiranja umjetnika u svrhu izrade prijedloga konzervatorsko-restauratorskog zahvata, gdje je kao studiju slučaja obradila skulpturu „Zid“ autorice Dore Kovačević iz Parka skulptura ŽS. Tina je pričala o iskustvima rada na projektu iz kuta studentice, govorila o zapravo rijetkoj prilici aktivnog sudjelovanja u planiranju i svim fazama rada na umjetninama od samog početka projekta, dragocjenih iskustava poput priča koje su lokalni stanovnici podijelili s njima, ne samo o skulpturama već o svojim životima, što je sve sudionike zapravo vezalo uz Park umjetnina, Željezaru i Sisak. Ispričala je kako su pojedine skulpture „oslobađali“ iz raslinja i trave, čistili od prljavštine ističući pomoć koju su dobivali od komunalne službe i Vatrogasne postrojbe. Pokazala nam kako je izgledao proces restauracije skulpture „Objekt II“ Josipa Diminića, koji je pronađen devastiran – ne samo da je bio sav išaran i prohrđao, već je u istom ložena vatra pa čak je i nekima poslužio kao zahod.

O bliskoj  povezanosti koja postoji između polaznika radionice i skulptura svjedoči i jedna priča koju je Tina podijelila s publikom. Tina je ispričala kako je 2015., kada su već sjeli u automobil i krenuli natrag u Split, osjetila poriv još jednom vidjeti malu skulpturu Vere Fischer „Cvijet“. Otišavši na lokaciju gdje je skulptura bila smještena zatekli su je izvađenu skupa s betonskim postoljem, nemarno ostavljenu sa strane. Skulptura je bila izvađena zbog polaganja cijevi. U hrpi zemlje koju su radnici planirali ukrcati u kamion Tina je spazila komad skulpture – jednu odlomljenu “laticu”. Uspjela ju je spasiti.

I opet ti pokreti ruku što pričaju više od riječi, osmjeh i mimika. Emocija pokreta i pogleda.

„Mi smo se nekako povezali s tim skulpturama“, kazala je, „neki dan sam pitala hoćemo li ić pogledat našu dicu?“

***

Nedjelja ujutro.

Sjedim sa Sagitom i Tinom na jutarnjoj kavi. Pričamo o Splitu, Bačvicama i Žnjanu, gužvi i turistima, o Akademiji i restauraciji slika, satima klečanja dok uklanjaju nanose boje kojom je netko nadobudan premazao originalnu. I, naravno, o Sisku, Željezari, Parku skulptura. Pričaju o razgovorima s umjetnicima, intimnim detaljima koje su im oni rekli, o Koloniji umjetnika koja je mijenjala živote i radnika i umjetnika.

Vrijeme leti. Nevoljko se dižemo. Njih dvije imaju put pred sobom, a prije nego što krenu za Split još moraju obići skulpture.

Moraju?

Da! Naravno da moraju. To su njihova dica.

Na kraju zagrljaj i… do novog susreta uskoro.

PS:

Od svega onoga o čemu smo sa Sagitom i Tinom u subotu navečer gospođa Sešo, Alma Trauber, Marijan Crtalić, te Marjan Gašljević, ja i drugi posjetitelji razgovarali, izdvojio bih jedno pitanje upućeno Sagiti:

  • U čemu je najveća vrijednost ove zbirke skulptura?
  • Mislim da je jedinstvena, jer te skulpture nisu nastale na nekom drugom mjestu i onda bile prenesene u Sisak, već su nastale unutar tvornice – za tvornicu, za njezino naselje. Ljudi koji su svojim rukama stvarali ta umjetnička djela su isti oni ljudi koji su kasnije u njima uživali. Stvarali su nešto za sebe. I u drugim zemljama imamo primjera sprege industrije i umjetnosti, no koliko je meni zasad poznato, nigdje drugdje nije se dogodilo da tvornica pozove umjetnike da dođu i stvaraju zajedno s radnicima. Jedinstvenost ove zbirke leži i u tome što su u nekim slučajevima radnici sami završavali skulpture. (…) Kad smo se upustili u ovaj projekt nismo ni slutili kakva se priča iza svega krije. Imali smo privilegiju otkrivati tu priču kroz razgovore s umjetnicima i bivšim željezarcima. Likovna kvaliteta skulptura nije ujednačena, no ono što ih čini vrijednima, neprocjenjivima zapravo, jesu okolnosti u kojima su nastale i zbog kojih su nastale. E, tu po meni leži najveća vrijednost ove zbirke i mislim da je to narativ koji treba istaknuti kada se bude radila njihova prezentacija.

Aleksandar Olujić

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here