Utorak. Rano jutro. Pokušavam namazati savršenu šnitu kruha s pekmezom, ali mi se zlaćano žuti jelly od đumbira odbija razmazati u ravnomjerno-tankom prozirnom sloju. Sinoć sam, po valjda stoti puta, gledao Titanik. U nedjelju su pomakli sat na podnevno računanje vremena, ali mozak sviknut na ljetno odbrojavanje sata nije se dao prevariti malom brojkom u donjem desnom kutu zaslona, pa sam zalegao k najdražoj prije kraja filma; izdržavši tek do polovice. Do one, skoro pa eksplicitne, scene ljubavna zanosa kad se ruka Kate Elisabeth Winslet pojavi na zamagljenom stražnjem staklu oldtajmera; te 1912. godine zapravo veoma rijetkog i skupocjenog automobila. Prije nego mi je san sklopio oči razmišljam o rečenici jednog od motritelja mraka sjevernog Atlantika s polovine filma. Je li moguće namirisati led? Mislim da nije. Ja znam kako miriše ledena kiša u kasnu jesen kad se gusta poput meda lijepi po zaostalom lišću i glatkoj sivoj kori stabla kutine. Znadem kako miriše studena košava usred kristalne zime nanoseći arome neobranog grožđa što čeka ledenu berbu na lapornim obroncima iznad Dunava. Ali led. Led ne miriše. Led je poput mraka, odsustvo svakog mirisa, odnosno svjetla.

Kad čovjek živi u civilizaciji teško se može užiti mraka. Navikli smo spavati u svjetlu, uličnom rasvjetom okupanim spavaonicama. Svikosmo na crvene signalne lampice televizora i desetina punjača kojima noću punimo dnevno neophodne gadgete. Žute i zelene lampice routera ne samo da pokazuju internetski promet već zgodno mogu poslužiti kao smjerokaz prema najbližem zahodu kad vas večernja tableta za tlak počne buditi pred zoru i tjerati na mokrenje. Kontrolno plavo svjetlo ukazuje na stupanj napunjenosti dopunske baterije bez koje se više ne usudite ujutro krenuti u život. Okruženi svjetlom zaboravismo što je pravi mrak. Uronjeni u vizualno polako zaboravljamo koristiti preostala osjetila koja su nam evolucijski božjom providnošću podarena.

Kad sam se kao dijete znao noću buditi uvijek bi po mirisu prepoznao gdje sam, u kojoj to sobi punoj mraka u kojoj je bilo nemoguće išta okom razabrati. Kod bake bi uvijek mrak bio obojen mirisom dunja. Dunja s bakina ormara. Tri velike žute dunje znale bi opojnim mirisom ispuniti cijelu sobu lagano me ponovo uvlačeći u san. Odagnati potrebu za kahlicom do prvih jutarnjih sati; do dana. Doma bi mrak pojili neki drugi mirisi. Čak i kad bi mama s jeseni pokušala ispuniti sobu mirisima dunja on bi znao potrajati tek tjedan-dva dok se male smeđe piknjice na žutoj dlakavoj kori ne bi proširile i počele miriti oporom aromom truleži. Mama bi onda te kvarne dunje skidala s ormara, odrezivala gnjilobu i od zdrava dunjina mesa kuhala kompot s koricom cimeta. Taj bismo kompot s večeri srkali umjesto čaja. Do Sesveta bi u čaju završilo pola dunja, a do Svete Kate bi na ormaru ostali tek prašnjavi tragovi odavno iskuhanih voćki.

Ima godina kad dunje slabo rode. Ima godina kad nejako stablo ponese desetine kilograma ploda. Bilo kako bilo dunje se sve brže i lakše kvare. Valjda ih svake godine napadnu nove, učinkovitije mutacije štetočina. A možda su ove nove generacije dunja sve nježnije i nježnije, sve osjetljivije i osjetljivije. Sve kvarnije i kvarnije. Mama je iznašla rješenje i za to. Čim neka dunja uzreli, ona prione praviti slatko — kitnkez. Čim se skupi kila-dvije dunja mama ih prokuha, propasira i sljubi s karameliziranim šećerom u gustu elastičnu masu. Malo limuna, malo sjeckanih oraha i voilà. Eto ti slastice od dunja koja se ne kvari već mjesecima može pripravna za konzumaciju stajati na suhom i hladnom mjestu.

Ali lako je s dunjama. Bile kvarne ili ne uvijek ih se nekako može konzervirati i koliko toliko očuvati njihov čarobni uzduh. Puno je teže s ljudima koji se isto kao dunje lako kvare. Izvana ljupki i simpatični, bez neke vidljive falinge, a iznutra gnjiloća i trulež koju je ovako izvana jako teško primijetiti jer ona smeđa točkica nije baš svakom na čelu. I dobro je ako ste neki poduzetnik iz realnog sektora. Uvijek te kvarne radnike možete zaposliti na određeno, pa pričekati, godinu dvije, dok ne postane razvidno je li onaj što ga uzeste na privremeni rad kvaran ili je vjeran i odan radnik koji će sve napraviti za četiristo eura mjesečne plaće. Veći je problem ako riskirate s nekim javnim natječajem za mjesto u državnoj službi gdje uvijek postoji opasnost da vam se prijavi neka kvarna osoba s većim kvalifikacijama ili školama od vašeg provjereno neiskvarena nećaka. Ipak najgore je ako morate odabrati ljude s kojima ste nakanili obaviti neki veoma važan posao; recimo upravljati državom.

Nema goreg posla nego sastaviti Vladu. Sa svih strana nude se naoko savršena rješenja. Kandidati besprijekorni i ispravni. Mladi i kvalificirani. Čistih i opeglanih biografija, savršenih imovinskih kartica iz kojih je razvidno da su pošteni proleteri koji ne posjeduju ništa, koji se nigdje nisu ogrebali za proviziju, mito ili naknadu za neki „slučajni“ previd u dosadašnjem službovanju državi. Pa ti se smile svi ti dobri ljudi i njihove kvalitete. Posložiš ih u neku Vladu koja zamiriše kao dunje s ormara tvoje bake, ali sva ta radost bude kratka vijeka. Prođe jedva par dana i već najljepša, najkrupnija i najžuća dunja počne vonjati onim trulim zadahom od koje će uskoro biti zaražene i sve druge, ali ne možeš je baš odmah skinuti s ormara. Što će reći svijet? Koliko jučer si ih postavio. Pa čekaš, a smeđa fleka postaje sve veća i veća, ne prođe dugo a oko te smeđe mrlje, sve u krug, počne se hvatati zeleno-siva plijesan i postane jasno: dunja definitivno mora van. Rado bi je izrezao za neki kompot ali nema se više što izrezati. Ono vani samo je vrh ledenog brijega gnjilobe koja je već ispila svo zdravo tkivo osim ono malo žute baršunaste kore oko drvene peteljke. Smijeniš jednog ministra, smijeniš ih nekoliko, pola vlade, čitavu vladu, ali oni novi što dođoše još su kvarniji od onih što si odbacio.

I nije stvar samo do ministara. Na plijesan zaudara i opozicija i koalicijski partneri. Truljenje zahvatilo i policiju i sudove, zahvatilo carinike i inspektore; u sve što takneš utonu prsti kao u neko ljepljivo gnjecavo tijesto što vonja na pokvarena jaja. One što si kupovao i potkupljivao godinama okreću ti leđa; rade ti o glavi. Državni proračun raste u nebo. Znaš da nemaš pokriće ali ipak obećavaš svima sve što žele. Šest posto. Šezdeset i šest posto. Šesto šezdeset i šest posto! Ma, koliko god treba. Sve za malo slave. Sve za malo šepurenja po Bruselju. Za malo tapšanja po leđima i štipkanja za guzicu.

Ponekad ti se sve to skupa zgadi. Dosta ti je svega! Poželiš nedjeljom prošetati dijete parkom, ženu izvesti na večeru, u kino ili kazalište. Živjeti kao sav normalni svijet. Ali normalna života za tebe nema i ne može biti nikad više. Sudbina ti je za sva vremena zapečaćena. I bezglavo tjeraš dalje.

Nema povratka kad se jednom ukrcaš na Titanik. Ako kojim slučajem nisi žena ili potpuno bezskrupulozni mužjak nemaš baš preveliki izbor. Koliko-toliko častan kraj u ledenoj vodi dok ti oštra bol poput noževa razdire utrobu prije no što lagano utoneš u mračni bezdan: bezmirisno ništavilo kao Leonardo DiCaprio, ili manje časno čekanje kraja u smrdljivim izbama zatvora na kraju Grada. Zatvora u kojem miriše na život tek vikendom kad neka žena donese slatko od dunja što ga je pripravila nečija majka ili baka.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here