Autor:Dragana Čubrilo

Kao klinka sam imala plavi Pony. Bio je to najbolji bicikl na svijetu. Prije toga sam se s dečkima utrkivala na onim niskim BMX biciklima. Nisam imala svoj jer se smatrao muškim biciklom. Bio je godinama prije popularan film znakovitog naziva ” BMX banditi”. Mi smo se smatrali kraljevima svih bandita ikada. Psovale su za nama bakice koje smo preplašili jureći kao da nam je to zadnje. Kasnije sam ipak damski vozila Pony, popularno kod nas klinaca zvan Ponika. Kad kažem damski, znači da na njemu nisam mogla izvoditi nikakve vratolomije poput onih na jednom BMX-u. Bila sam sretna jer sam imala vlastiti bicikl. Toliko je bilo onih koji su o biciklu mogli samo sanjati.

Danas su djeca drukčija. Imaju toliko toga i ne cijene sitnice poput recimo novih mačjih očiju na kotačima bicikla. O resama na gumama ručki guvernala da ne govorim. Zato volim onu djecu koja  cijene trud svojih roditelja. Cijene svaki poklon koji dobiju i čuvaju ga. Najdraži su mi oni koji taj poklon zasluže ili pak zarade. Jedan moj prijatelj svom sinu plaća pranje automobila i košnju trave. Dodatno plaća ako se pranje ili košnja odvijaju po jačem suncu. U cijenu je uračunato i piće po izboru. Sin ima novi bicikl, mobitel i laptop. Sve je kupio na kredit. Roditelji ga kreditirali, a on odrađuje kredit na mjesečnoj bazi. Čuva svoje stvari kao najveće zlato jer zna da ni ove kredite nije odradio, a kamoli da bi morao podizati nove.

Zato me jako razljutila situacija ovoga tjedna kada me prijatelj nazvao i rekao da su sinu jednog našeg prijatelja ukrali bicikl. Ne bilo kakav bicikl. Jedan od tih teško zarađenih. Kada ukradu od nekoga tko nema puno, priznam, više me boli nego kada uzmu onome koji ima sve. Znam da bi to trebala prešutjeti, ali najslabija sam na siromašne i onu običnu radničku klasu. Ovaj bicikl je ukraden djetetu jednog radnika. Ne može on stvoriti novi bicikl, a sin s tim biciklom ide u školu. I kaže mi prijatelj: -Znaju tko je ukrao, policija ga otkrila, ali bicikla više nema. Prodao ga dalje. Možda ti možeš otkriti kome. Molim te, samo probaj.

Umorna sam više od toga Probaj. Tužna sam jer se ništa ne mijenja u svijesti ljudi. I ipak probam istu večer raspitati se. Shvatim da moram pokušati ono najteže, a to je probuditi savjest u nekome. Ako je ima. Nitko ne vjeruje da ću uspjeti. Odgovaraju me onim, to je izgubljena bitka, nema šanse da se bicikl pronađe. Bezveze ćeš se trošiti i živcirati. Tek onda u meni proradi onaj inat. Zbog jednog dečka i njegovog bicikla. Najlakše je odustati. Iskreno, zbog sebe bi možda i odustala, ali zbog njega neću. Unatoč tim nekim posrnulima, toliko je još dobrih ljudi. I krenemo,već sljedeći dan. Izazvati tu savjest. Samoj sebi govorim kako će taj netko posustati pred svojom savješću. Ne znam koga time tješim, ali ponavljam poput mantre. I odjednom, pozivi, poruke, poput mrava svi napadaju i ispituju okolo. Širi se ta savjest poput moje panike brzinom svjetlosti. Već sljedeće jutro mi stiže ona najljepša poruka. – Bicikl je na putu kući. Vlasnik ide po njega. I zaista mi stiže slika bicikla na svom putu doma. Sretna sam. Slomila je savjest i puno jače. Kamoli ne nekoga s biciklom jednog dečka. Poslije mi se neki javljaju kako nisu vjerovali da ćemo uspjeti. Bez sile. Bez veza  i vezica. Samo s puno dobre volje puno dobrih ljudi. A ja im kažem kako je najlakše odustati bez bar nekoliko pokušaja i dobrih zaleta na zid nepovjerenja.

Postanete svjesni koliko je malo potrebno za izmamiti osmijeh nekome. Shvatite da je još uvijek puno dobrih ljudi oko vas. I to onih običnih, malih, vama najdražih. Da ti ljudi nikada neće prestati vjerovati da savjest kad tad pokori one koji ne rade kako treba. I ne, ne mislim da će ta savjest proraditi kod velikih. Oni su nešto drugo. Njihova savjest se spustila toliko duboko da ju ni najvećim bagerom ne bi mogli iščupati. I nju je sramota svega što čine. Ali neka se mi mali držimo skupa. Lakše nam je gurati osmijeh u svaki novi dan.

P.S. Da mi je blizu bila moja Ponika, napravila bi njom pobjednički krug kroz grad. Ovako sam s Lolom otišla u polje. Ona se nije pretjerano uznemirila oko bicikla. Uvjerena sam da je znala da će biti sretan kraj.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here