Knjige iz knjižnica, za razliku od onih iz knjižara koje mame svojim djevičanski nevinim mirisima friške tiskarske boje, posjeduju onaj šarm zrelijih i iskusnijih žena, snaša i udovica, koje je već netko privijao u naručje; milovao. S njima dijelio najskrivenije primisli i požude. Knjižnice mirišu na zrelost. Knjižnice odišu iskustvom koje je već netko dijelio, spoznajama koje čekaju da budu podijeljene. Ne znam za vas, ali meni su nekako, kao pravom bećaru, miliji dodiri tih već dodirivanih milosnica, miliji listovi tih već listanih priležnica. Dragi su mi ti blago povijeni hrbati čitanih i iščitanih, pa na policama ostavljenih ljubavnica.

Rafovi puni knjiga. Beletristike i one manje lijepe književnosti. Obvezne lektire. Poezije. Ozbiljnih znanstvenih i filozofskih promišljanja i popularne malograđanske literature za razonodu i zabavu. Rječnika i monografija. Petrinjska knjižnica, 11. listopada 2019. Listam monografiju povodom sto pedesete godišnjice Tvornice. Tvornice Gavrilović. Pred kraj slike i kratke biografije rukovodećih djelatnika te 1971. Većinu poznavah; iz viđenja. Starog iz nekog čudnog razloga nije uslikalo za monografiju. Nekad me kopkalo zašto? Bilo mi važno. Danas to više nikome nije važno; danas kad je Gavrilovićeva tradicija puno starije od dvije stotine godina, starija čak i od mesa od kojeg rade svoje čudne pripravke. Čudni ljudi čudna imena. Na kraju popis tadašnjih radnika. Stari pod rednim brojem 13.

Danas je ovo bilo brzinsko prelistavanje; dok se čekala publika za prvu promociju mojeg prvog samostalnog libra. Nekad sam satima znao pročitavati izložene knjige. Vidim imaju i neke nove uratke Igora Mandića. Igora više ne čitam jer me čini depresivnim. Ali nije me Igor uvijek bacao u bed. Prvo što sam od njega pročitao bio je naslovni esej jednog od izdanja kolumni za Vjesnik u srijedu. Pisao je o pogibiji Radivoja Koraća. Radivoje Korać bio je apsolutna legenda bivše države. Nema što nije napravio ili osvojio tih šezdesetih godina u najuspješnijem jugoslavenskom sportu: košarci. Kad je poginuo na dvanaestom kilometru od Sarajeva kod sela Kamenice sve su jugoslavenske novine javljale o tragediji košarkaša ne spomenuvši pri tom žrtve iz autobusa koje su smrtno stradale zahvaljujući bahatoj vožnji sportske legende. Danas je na Internetu potpuno nemoguće pronaći potpunu informaciju o toj saobraćajki. Osim verzije događanja Ranka Žeravice koji za sve krivi nekog nesretnog vozača FIATA 1300 kojeg je on uspio preteći, no ne i legendarni Žuća, dok su u svojoj obijesnoj aroganciji jurili prema Beogradu klizavim i mokrim bosanskim drumovima tog 2. lipnja 1969. Od svega ostade mitomanska novokomponirana istina u kojoj je pogibija vozača u skupom autu koji je nesreću i izazvao potpuno natkrilila smrti anonimaca iz tamo nekog autobusa koji se nije na vrijeme sklonio nadolazećoj legendi.

O Igoru Mandiću možete misliti što god hoćete: da je ‘vaki, da je ‘naki. No da nije bilo Igora nikad ne bih znao cijelu istinu o čovjeku čije je ime nosio košarkaški kup bivše države. Istinu koja je bila zatajena dečacima s kojima sam sedamdesetih i osamdesetih igrao košarku na školskom i kojima je Žuća bio i ostao nedosanjani san; dečacima koji Mandićeve knjige nikad nisu otvorili. Kad malo bolje razmislim Igor je uvijek pisao depresivno, samo sam ja bio mlađi i to sam lakše podnosio. Naposlijetku sve to danas više ne bi trebalo biti važno. No možda ipak jeste! Jednom kad jučerašnja ubojstva, snagom povijesna zaborava, ubojice pretvore u nacionalne junake, a današnji dječaci uzrastu i požele ostati zapamćeni tko će ih spriječiti da to ne učine na onaj najbesramniji način na koji se ovdje, na ovim našim prostorima, oduvijek upisivalo u legende: nasiljem i lažima; krađama i ubojstvima.

13. listopada 2019. jedan se dječak dugogodišnjim vježbanjem u Hrvatskom sokolu upisao u legendu. U Stuttgartu je postao svjetski doprvak u najatraktivnijoj gimnastičkoj disciplini: na preči. No bijaše legenda i prije! Vlasnik je on i zlata sa svjetskog prvenstva u Montrealu 2017. Ipak, za urednike prve informativne emisije hrvatske dalekovidnice to je bila tek drugorazredna vijest. Prvorazredna vijest je bila da je sin i nećak „uglednih poduzetnika“ koji svojom krvlju natopiše sivi zagrebački asfalt ovlažio crne granitne kocke ispred hotela Esplanade krvlju drugog „uglednog poduzetnika“. Tin Srbić, međutim, nije svoja blaga, zlata i srebra, stekao umorstvom i orobljavanjem kranjskog zlatara u viničkoj šumi kao najslavniji hrvatski „ugledni poduzetnik“ svih vremena, pa ga je to vjerojatno diskvalificiralo da postane udarna vijest te listopadske nedjelje. Ja drugog razloga ne znam. Osim naravno onog semantičkog u kojeg ne želim povjerovati. Draže mi je vjerovati da su se urednici vodili klasičnom formulom za poredak vijesti: red politike, red ekonomije, crna kronika, sport, vrijeme.

Politika, ekonomija, crna kronika, sport, vrijeme; a u sredini beskoristan prilog o vrtu ili nekoj drugoj marginalnoj zanimaciji. Tako su urednici negda slagali novine, a i danas se nisu previše odmakli od te sheme. Kao u glasilu Socijalističkog saveza radnog naroda: Vjesniku. Vjesnik, istina, nije imao crnu kroniku. Domaći ljevičari nisu voljeli crno niti u novinama. Gadilo im se. Tek bi koji vještiji autor između redaka ukodirao neku društvenu kritiku, neki crnjak, koju su onda čitači nenapisanog pokušavali odgonetnuti u najzabitijem birtijskom ćošku, na prvoj jutarnjoj kavici, uvjereni da ih nitko ne prisluškuje.

A onda je jednog dana prodaja Vjesnika strmoglavo počela padati. Svatko tko je bar malo gajio neke osjećaje prema crvenom logu Vjesnika bio je pozvan da pomogne. Ali remitenda je postajala sve veća i veća, iako su nakladu smanjivali svakog kvartala. Bilo je različitih pokušaja popravka Novine. Činilo se na trenutak da bi čitana Crna kronika mogla smanjiti remitendu, ali zaludu. Drugi listovi ih pretekoše. Vjesnika već odavno nema. Zadnja je tiskovina napustila rotaciju 20. travnja 2012. Danas je teško na Internetu naći neku sličicu tog medija preminulog u svojoj sedamdeset drugoj godini života; koji je danas eto već sedam godina mrtav. Pokoj mu crvenoj duši. I danas izlaze neke novine kojima u logotipu dominira crvena boja, ali ne dajte se zavarati. Od prve do posljednje strane radi se o Crnim novinama. Od prve do zadnje stranice ispunjenih crnom kronikom. Nevješti čitatelj mogao bi čitajući zaglavlja stranica pomisliti da u njima ima politike, ekonomije ili sporta, ali nema. Sve unutra je jedna golema crna kronika. Crna kronika Sabora. Crna kronika Vlade. Crna kronika Pravosuđa. Crna kronika trodiobe vlasti. A kad ponestane crnih vijesti iz Države posegne se za regionalnim crnilom. Crnim panoramama bezbrojnih županija i gradova.

Urednici tiskovina se tješe da narod želi čitati crnjake. Čovjeku se vlastita nevolja uvijek pričinja manja kad vidi da je nekom drugom još gore. Zato je dobro da je Sandra iz Dohe donijela broncu. Da je, kojim slučajem, osvojila zlato teško bi se uklopila u sportsku crnu kroniku, ali ovako, treća, sasvim se dobro integrirala u urednički koncept crnog novinarstva.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here