Ivor Kruljac
Egzistencijalno sjeban
Katkad se ogledam oko
sebe pa ostanem
bez daha,
počnem se urušavati u svome umu
usred doživljenog kraha,
kako smo baš mi, ljudi, počeli
stvarati sve ovo što smo
stvorili?
Ovu civilizaciju, to miješanje
u prirodu, te ratove u kojima
smo se međusobno borili?
Tu prokletu mogućnost da se pitamo
zašto, a odgovora nema,
pa to pitanje može samo pržiti
kao da je kisela kromsumporna krema,
ponuđene opcije me nimalo ne
zadovoljavaju,
bilo da je bog, hologram ili puka slučajnost
objašnjenja mi ne valjaju, puno toga manjkaju,
ništa mi neće valjati
dok se ne ponudi odgovor,
u kom trenutku se desio taj famozni klik
da smo kao začin stali interpretirati lovor,
da smo počeli osjećati, nadati se, imati kreativnost,
planove i snove,
i počeli biti drukčiji od drugih sisavaca
što samo hranu i parenje love,
do tog trenutka s ovim svemirom nema
mirenja,
dok ne doznam kad se desila ta mentalna retardacija
da smo postali sposobni za divljenja,
do tog trenutka u postojanju mi neće biti dobar
izbor nijedan,
niti biti filistar niti biti
egzistencijalno sjeban,
a nešto od tog dvoje se odabrati mora,
samo je razlika da si u jednom svjestan
da je sve ovo vrlo čudna noćna mora.
