Kasnovečernji let za Beograd. Srijeda navečer, rujan, sedmi rujan 2016. Zgrada starog aerodroma Pleso. Međunarodno odjeljenje. Obično putujem na zapad. I obično ujutro kad puno svijeta uokolo ispija prvu jutarnju kavicu i nervozno čeka poziv za ukrcavanje na let. Večeras je malo ljudi. U djutiću više ne gore svjetla. Većina izlaza je zamračena. Čeka se još samo taj let za Beograd i fajrunt, za danas. Do sutra rano ujutro. Dolazi autobus. Teta sa šaltera stigla je na posljednju kontrolu karata. Ulazimo u autobus. Gledam kroz prozore u mrak, a ono što se vidi su odrazi suputnika u staklu. Ako je vjerovati instinktu većina su saputnici. Tko bi normalan išao u Beograd kasnim večernjim letom ako tamo nema osigurano mjesto noćenja? Osim mene. Ali ja ionako u po ure iza ponoći letim dalje na istok. Za Bukurešt, i još dalje: za Konstancu.

Zurim u velika stakla prozora golemog aerodromskog autobusa. Tako diskretno mogu skenirati društvo za Beograd. Dvoje do mene se nešto domunđava. Žena neodredljivih godina i upadljivo slabe kose unosi se u lice nekom postarijem mladiću. Također neodredljive starosti. On pokorno klima glavom i ne govori puno. Kad govori vidi mu se to samo po usporenom pomicanju donje usnice; ali se ne čuje ništa. Ona se s vremena na vrijeme glasno zahihoće. Valjda na neku šalu koju je on uspio prevaliti preko usana. Sad u staklu jasno razaznajem: taj što malo otvara usta je Zdravko Čolić. U staklu, dok ništa ne govori, izgleda skoro normalno. Zdravko k’o Zdravko, ali gledajući ga onako, direktno u facu, ne bih mogao bez veća razmišljanja prispodobiti to podbuhlo lice zapeto botoksom i skalpelom niti jednoj poznatoj živoj osobi. Više kao neka spodoba koja može pomicati samo donju čeljust. Kao neki lutak kojeg koriste trbuhozborci. Žena u stvarnosti izgleda potpuno drugačije. Po žilama na rukama mogla bi imati i šezdeset, sedamdeset, pa i više godina, ali lice joj je ožbukano debelim naslagama pudera, pa naglašeno jarkim crvenilom usana i još jarkijim crnilom oko očiju. Porculanski. Hladno. Kao Annabell. Uz malo mašte: stravično. Zdravkovo lice je više kao lice bamboline, talijanske lutke, dok su ih još izrađivali od kaširanog papira. Pergament mat. Od ostalih putnika razlikuju se po kakofonijski složenim komadima brendirane odjeće. Baš onako kako to rade selebritiji s istoka: „Izgledaš mi kao lutkica iz Trsta; opeglana noću, opeglana danju; cipelice, bluzice, kompletići, šeširi…“. Pojam dame u Beogradu, noću, u hotelu Moskva ili na Slaviji ima sasvim drugačije značenje.

Na ulazu u ATR72 dočekuju nas mlađahne i zgođušne domaćice aviona. Lijepo odjevene u plavo-crvenu kombinaciju nacionalnih boja i za kasnovečernji let besprijekorno našminkane. Mlada lica pa ne trebaju puno da bi izgledala čarobno. Poput lutkica od kojih ne prolaze žmarci kao od Zdravka i Annabelle. Prisjećam se jednog napornog Francuza koji je sjedio do mene na prekooceanskom letu davnih devedesetih. Upucavajući se domaćici Air Franceova aviona nastojao je od mene dobiti potvrdu kako su francuske stjuardese najbolje na svijetu. Kako se nisam baš oduševio idejom da iritantne anoreksične bakice kvrgavih koljena proglasim „the best of“ on mi je osorno dobacio: „Idi onda svojim Srpkinjama, pa nek’ te one poslužuju!“ — vjerojatno želeći me nekako povrijediti jer je prethodno uočio moju plavu, hrvatsku, putovnicu. Francuski papak nije ni slutio kakav blagoslov bijaše njegova kletva.

Sjedim sam; do prozora; ispod krila. Vani u marku ne vidi se ništa; samo ponekad u prolazu ljepuškasto lice. Raznose neke sendviče i vodu. Vodu flaširanu na nekom srbijanskom izvoru. U nekoj zabiti. Uz potok i mlinicu koju noću obigravaju vile i leptirice, pa time i sama voda poprimi neki mistični, čarobni okus dalekih krajina do kojih civilizacija još nije stigla. I nikad neće. Gdje se ljudi još zdrave s vampirima, a obnoć drže  glogov kolac pri ruci, tek toliko da se označe i odjele od vlastitog vampirluka. Gdje krvopije mogu vidjeti samo oni rođeni subotom dok je onim drugima noću bolje ne izlaziti vanka. Negdje u zabitima u kojima vampir Radoje pred zoru siše krv malim glodavcima; gdje Sava Savanović, prva opisana srpska krvopija koja je običavala miješati toplu ljudsku krv s friškom meljavinom bijelog brašna, sprema svoj polu vegetarijanski objed.

Leptirica je jugoslavenski horor film iz 1973. godine koji je režirao Đođre Kadijević prema noveli Milovana Glišića. Glavne uloge tumače Petar Božović, Mirjana Nikolić, Slobodan Perović. Film je sniman u selu Zelinje kod Zvornika, u kojem se i dalje nalazi čuvena vodenica. Radnja se odvija u selu u kojem se mladić Strahinja silom prilika oženi za djevojku Radojku, koja je zapravo vampirica; neživa. Leptirica je stekla kultni status i zanimanje jer je bila prvi srpski horor film, odnosno jedan od rijetkih primjera filmova fantastike na području jugoslavenske kinematografije.

Iz polusna me prene glas pilota. Slijećemo. Dolje je negdje surčinski aerodrom. Zadnji put sam ga gledao iz snijega nekog polu iskopanog rova. Zima 1985. Kad je sletio prvi jutarnji JAT-ov avion kapetan Stanković je zaključio da danas Rusi opet nisu preuzeli prestonicu i da možemo mirno nazad do Zemuna kroz gusto blato i plitki snijeg u koji smo propadali do koljena natovareni teškim sanducima bojeve municije.

Brzo ostajem sam u nekom mračnom tunelu surčinskog aerodroma. Svi, kako sam dobro pretpostavio još u Zagrebu, odoše prema Izlazu. Ja transferiram. Iako nisam tanak s vremenom žurim, gotovo trčim. Zdravko je sigurno otišao na Izlaz, ali Annabelle nisam vidio. Ne bih je volio sresti ovdje u mraku. Napokon na zamračenom šalteru službenica za transfer. Spašen sam. Za sada. Neki Albanci čekaju let za Tiranu, a onda ide Bukurešt. U ponoć i po.

Opet ukrcavanje. Isti tip aviona. Isti tip ljubaznih domaćica. Lijepih domaćica tamne kose. I opet sendvič i voda. Sendvič je ok ali s vodom ću oprezno. Dosta mi je vampira za noćas. Još mi samo treba neki Vlad Drakula u snu ili na javi. Valja zdrave pameti doći do Bukurešta. Razmišljam o lijepim stvarima. Pravim lutkama. Iz Trsta. Njih su naši stari kupovali iz obijesti, ne da bi se djeca s njima igrala, već da bi se onako lijepe i čiste kočeperile u svojim šuškavim haljama na koperdekama bračnih kreveta. Lutke iz Trsta kao statusni simbol napretka i inozemnog iskustva. „Svjetski putnici“ svjedočili bi svoj avanturističko-naprednjački svjetonazor bambolinama na kopertama i gondolama na televizorima. Gondola simbol-suvenir kako niste tek obična seljačina koja je išla do Trsta samo po materijalno već ste si kao pravi znalac i turist priuštili razgledavanje ljepota Venecije. Grada sazdanog na Velebitskom hrastu, hrvatskom drvu koje su Mlečići bezočno i po skrivečki posjekli dok su dični Hajduci i Uskoci bili zabavljeni važnijim, državotvornim poslima.

Čudno je to. Nakon Oluje sva su smetlišta bila prepuna starih frižidera i peći, pokidane stolarije bilo je posvuda. Iz bunara i gnojišta provirivale su vlagom i gnojnicom nabubrene korice knjiga, ali nitko nikad nije našao niti jednu Bambolu. Nikad u Taborište nije stigla niti jedna tršćanska crnka, niti jedan njen pokretni dio. Gdje su završile te šezdeset centimetarske lutke s crnim punđama i danas je pitanje koje se malo tko usudi postaviti. Možda ih je zbog njihovih crnih punđica bilo opsceno odbacivati u smeće zbog zapanjujuće sličnosti s Drugaricom Jovankom, družicom prvog predsjednika Druge Jugoslavije. No to je malo vjerojatno. Možda ih je za rata Slobo sve zatočio na Topčideru zbog bezočne prispodobe s njegovom družicom Mirom. Ja opet vjerujem da su sve one još uvijek tu, među nama, samo posvema nevidljive. Nevidljive svima onima koji nikad nisu voljeli Jugoslavije. Nevidljive svima onima koji su je izdali dvadesetprve, četrdesetprve, sedamdesetprve, devedesetprve ili neke druge godine kad se običavalo prestajati voljeti Jugoslaviju. Samo ponekad, prije ponoći, okupe se Bambole sa crnim punđama, malo posjede na bijelom pokrovnom mramoru: u kući cvijeća na Dedinju ili pod lipom u Požarevcu ili negdje gdje bijeli mramor pokriva nekog neumrlog, e da bi točno u ponoć i po zaplesale svoj jezivi bezglasi ples nevidljiv čak i najvećim Jugofilima. Mrtvački ples koji mogu vidjeti samo oni rođeni subotom i to samo oni rođeni u prvom satu neke svibanjske subotnje noći.

Jugoslavensko društvo već kasnih pedesetih preuzima neke karakteristike potrošačkog društva. No domaće tržište, čak niti dvije decenije kasnije, ne uspijeva udovoljiti željama kupaca. Dapače, osamdesetih caruju nestašice osnovnih proizvoda kao što su kava i deterdžent koji su se u šezdesetima reklamirali na TVu. Pored roba kojih bi povremeno manjkalo na tržištu, neke vrste dobara nisu uopće bile dobavljive i nikad se nisu pojavljivale niti u izlozima, niti na policama. Obično to nisu bili proizvodi koji su bili apsolutno potrebni, ali su zbog nepristupačnosti dobili simboličko, statusno, značenje. Ti proizvodi sadržavali bi “ono nešto” što ih je činilo izuzetno privlačnim jer su se mogli kupiti samo u inozemstvu. Traperice. Tenisice. Jakne tankerice. Kroz svoje postojanje jugoslavensko tržište nikad nije uspjelo prevladati taj deficit. Domaća kultura potrošača tako se pojavila kao svojevrsni hibrid domaće i strane ponude. Iako Italija nije bila privlačno odredište za domaće radnike, 1970. godine 7,3 milijuna jugoslavenskih putnika prešlo je talijansku granicu, što je polovica svih izlazaka iz zemlje. Većina graničnih prijelaza događala se zbog kupovine. Autobusima, vlakovima, automobilima, pa čak i brodovima, kupci iz svih dijelova Jugoslavije uglavnom su putovali do Trsta. Grad koji je bio dovoljno talijanski da nije postao „naš“, ali geografski dovoljno blizak da se pretvorio u potrošački raj za kupce.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here