Danas je veoma lako živjeti. Tržišta nude sve i sva. Svakojaku robu: brendiranu za imućne, ali i kojekakve lažnjake i zamjenska dobra za one plićeg džepa. Ništa nam ne fali osim ptičjeg mlijeka. Nije baš sasvim tako i nije baš svima tako, ali statistike govore da živimo u najboljem vremenu od svih vremena otkad čovječanstvo uopće postoji. Možda nismo u najboljem svijetu od svih mogućih svjetova, kako je na stvari još u XVII. stoljeću gledao Gottfried Wilhelm Leibniz, no državni statističari vele da nam u prosjeku nikad nije bilo bolje. Uz dobrog mecenu, i stabilnu rentu moglo se i nekada pristojno i lijepo živjeti. Nu, ako vam je kocka pala na onu stranu da nikad niste sigurni gdje će te sutra osvanuti i hoćete li uopće osvanuti; ako preživljavate od neizvjesnih i neredovitih obroka teško da će te u ovom svijetu vidjeti sva savršenstva, a kamoli da će te o njima razdragano glagoljati.

Ipak ako pročitaste osam rečenica prethodna odjeljka možete se smatrati sretnijim primjerkom ljudske vrste ikada. Ako ste k tome, a vjerujem da jeste, još i razumjeli tih 153 riječi onda spadate u one malobrojne obrazovane primjerke ljudskog roda koje je ovaj planet iznjedrio u proteklih milijun godina. Biti školovan, tj. ići u školu velika je privilegija, mada znam da se dobar dio od pola milijuna mladih Hrvata obuhvaćenih školskim programima ne bi sa mnom složilo. Čitanje s razumijevanjem je jedna od najvažnijih karika obrazovanja. I ne samo obrazovanja već i života uopće. Postoji i čitanje bez razumijevanja; čitanje radi čitanja. Ne vjerujete? Prisjetite se samo natjecanja čitača i učača Knjige; najvažnije da pročitano tj. izgovoreno lijepo zazvuči! Ili primjerice američkog natjecanja u spelovanju riječi. Spelling bee; kako napisati izgovorenu riječ kojoj uglavnom ne znate značenja? Natjecanje tako omiljeno u populaciji „preko bare“ da ga ponekad umeću u filmske scenarije.

Negdje pri dnu ovog napisa moderator vas pozivlje da i vi nešto pribilježite o problemu koji je autora natjerao da napiše ove dvije kartice teksta. Znati pisati golemo je zajedničko postignuće suradnje ljudske ruke i ljudskog mozga. Vještina je to koja nam omogućava komunikaciju ne samo kroz prostor nego i kroz vrijeme; umijeće koje nas smješta u prvi red do Savršenstva. A tek smjeti pisati ono što vas je volja još je veća blagodat koja, samo par generacija prije nas, bijaše strogo zabranjivana i još strože kažnjavana. Pisati vlastitom voljom vlastite misli trebalo bi biti jednostavnije nego sročiti par maturskih rečenica o Tinovoj poeziji, pa taj prostor nikako ne biste trebali ostaviti prazan.

Ali čovjekova je sudbina da prokleto nikad ne bude zadovoljan s postignutim, da dostignuto vazda omalovažava i stremi novom. Većem i boljem. Zadovoljstvo dosegnutim nije ono što nemiran čovjekov duh ikada želi ili može postići. Brže, više, jače; nije samo olimpijska deviza pobjednika, to je način na koji više-manje svi danas živimo svoje živote. Još novije! Još više! Još bolje! To je psihološko gorivo na koje se ložimo kao primjerci najnezajažljivije životinjske vrste u svemiru. Ta pohlepa, neki kažu, motor je koji tjera ovu našu civilizaciju u kojoj bogati postaju još bogatiji, a siromašni koji tako postaju relativno još siromašnijima mogu se tješiti da su danas u prosjeku bogatiji no što to bijahu jučer.

Razapeti tako u najboljem od svih mogućih svjetova, između siromaštva danas i sutra kad ćemo postati bogatiji, život ispunjavamo različitim dobrima koje možemo pribaviti na poček; odgođenim plaćanjem. Popunjavamo rupe vlastita života zamjenskim ispunama kojima pokušavamo stvoriti privid uspješnosti i sreće. Između očajavanja što su nam se površine mora zagrijale za par Celzijevih stupnjeva i utopijskog optimizma da ćemo uskoro moći na Marsu lijepo živjeti pod balonima ispunjenim umjetnom smjesom dušika i kisika strpljivo podnosimo svakodnevnicu podmićujući se nadomjescima koji se mogu kupiti na sezonskim sniženjima, u velikim šoping centrima ili preko oglasa koje nam preporučuju „facebook prijatelji“. Zamjenske stvari koje nam zamjenski prijatelji preporučuju za zamjenski život.

Ta naša želja za zamjenskim nije odskora. Stara je bar toliko koliko i pisana povijest. Još dok je Mojsije hodočastio po Sinajskoj Gori s kamenim pločicama rodjaci mu od skupljenog blaga napraviše zamjenskog boga. Telca. Pa se ondak svi skupa, u društvu brata mu Arona pokloniše tom govečetu. Razljuti to Mojsija, te razbi one pločice što mu ih dade Svevišnji. Poslije odluči Jahvea zatražiti nove, zamjenske pločice. Što je pisalo na onim originalnim nikada nećemo saznati, možda isto što i na ovim zamjenskima važećim i danas. A možda i nije?

Tako je to bilo u pradavna vremena, ali ni danas nije bolje. Zamjenske običaje počinjemo već od rana jutra. Umjesto da lijepo sjednemo i blagujemo objed koji se nekad nazivao doručkom mi običavamo započeti dan kavicom. Umjesto da odrijemamo još koju minuticu u toploj postelji mi san zamjenjujemo kofeinskim i nikotinskim senzacijama. Prvi pristojni obrok nam je onaj s nogu. Komadima bljedunjava tijesta hranimo gladna usta. Danas teško da će te nekog vidjeti da sjedi i marenda, svi u nekoj hitnji žvaču te zamjenske gablece. Kruščiće pripravljene od zamjenskih žitarica koje prodaju po višestruko većim cijenama od njihovih nezamjenskih istovrsnica. Stoga ne treba čuditi da je pekarnica na svakom uličnom ćošku. Nažalost zamjenski kruh nije jedino zamjensko što jedemo. Zapravo sve što jedemo je na ovaj ili onaj način artificijelno. Zamjena za prirodnu hranu. Surogat. Nadomjesci za proteine i meso, nadomjesci za šećere i slastice. Pojačivači i umjetna bojila; zamjena za dobar izgled i miris. A što biste mogli i očekivati od generacija hranjenih adaptiranim surogatnim praškastim pripravkom: Bebimilom?

Surogat je animirani film Dušana Vukotića iz 1961. godine, prvi animirani film izvan Sjedinjenih Američkih Država koji je 1962. godine osvojio nagradu Oscar za najbolji crtani film. Surogat je osvojio brojne nagrade i važna svjetska priznanja i postao najnagrađivaniji film ikada proizveden u Hrvatskoj. Taj desetominutni crtani film za odrasle redatelja i glavnog animatora Dušana Vukotića i scenarista Rudolfa Sremca nastao je u skromnim prostorijama Studija za crtani film Zagreb filma u zagrebačkoj Vlaškoj ulici. Film je bio moderno animiran, s manjim brojem sličica u sekundi, a likovi su bili geometrijski, svedeni na još reduciraniju sezanovsku formulu gledanja svijeta oko sebe (“Sve oko mene su kugle, valjci i stošci”). Kod Vukotića to je bio dvodimenzionalan svijet kružnica, trokuta i kvadrata. Glazba za film bila je također vrlo suvremena, nervozni džez zagrebačkog skladatelja i dirigenta Tomislava Simovića. Surogat je po mnogočemu znamenit film Zagrebačke škole crtanog filma: svojom animacijom i ironičnim pogledom na svijet izvršio je veliki utjecaj na brojne autore i studije crtanog filma.

Surogat je priča o neobičnom trokutastom liku koji dolazi na plažu i sve što mu treba, od hrane i zabave do društva i prijevoza, napuše. Film je nastao početkom šezdesetih, u vremenu kada su se tek počeli pojavljivati nadomjesci za željene stvari. Surogat kao da predviđa vrijeme u kojem će se posvema izgubiti granica između stvarnosti i virtualne zamjene za tu stvarnost. Crtić anticipira vrijeme koje upravo živimo okruženi nadomjesnim, virtualnim svjetovima u kojima se tako dobro osjećamo. Toliko dobro da se čini glupo žalovati za proteklim realnostima kad nam predstoje uzbudljiva vremena u dalekim svemirskim nedođijama ispunjenim zamjenskim atmosferama u kojima ćemo jesti zamjensku hranu, razgovarati sa zamjenskim prijateljima i ašikovati sa zamjenskim ljubavima. Na kraju filma jedan mali čavao presudi čitavom tom virtualnom svijetu na napuhavanje. Hoće li se i balon naše sadašnje doknadne stvarnosti jednom tako rasprsnuti?

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here