Prekjučer je bilo Petrovo. Jučer nedjelja. Danas je ponedjeljak. Prvi dan mjeseca srpnja. Petrovo uvijek nekako prelomi godinu. Ona školska skoro je pri kraju. Još poneka obveza. Vrijeme je pripremiti se za ljeto. Ljeti gledam filmove i čitam knjige. Nekad smo ljetovali u civilizaciji. Najmilija bi svaki drugi dan donosila novo štivo iz murterske knjižnice. U zadnje vrijeme ljetujemo daleko od svake biblioteke pa najdraža, kao prava štreberica, natrpa u platnene vrećice desetine kilograma knjiga; za puta. Ja sam sviknuo čitati s tableta. Na Micro SD-u imam knjiga dovoljno za stotinu godina samoće. I više. A tek filmova na eksternom disku; u terabajtima. Pa malo čitam, a malo gledam filmove. Doduše sve više gledam filmove, a sve manje i manje čitam. Ali čitam. Još uvijek čitam!

Iako u stvarnom životu nitko ništa ne čita. Takvo je vrijeme došlo da se za čitanje nema vremena. Ne čitaju se novine, ne čitaju se knjige. Ne čitaju se čak ni upute za rukovanje skupim uređajima. Ne da se ne čita lektira, došlo je vrijeme da se više ni stripovi ne čitaju. Ma koliko malo teksta bilo nitko ništa ne čita. I ne da ne čitaju samo mladi ljudi, ne čita ni starost.

Svratim neki dan do obiteljskog liječnika po uputnicu za specijalistu. Pred vratima četiri starice. Zapravo žene pred penziju. Čekaju. Pitam: Tko je posljednji? Jedna od njih digne ruku ne odvajajući pogled od zaslona povećeg smartfona. Valjda joj lijeno govoriti. Dođem do vrata. Na nepožutjelom listu papira lijepo piše da je ekipa na godišnjem i da se ureduje samo u prijepodnevnoj smjeni. Posežem za kvakom. One četiri prostrijele me mrkim pogledom. Kad svrnu poglede skrivečki i potiho provjeravam. Da, vrata su zaključana. Ništa; doći ću sutra prije podneva! Četiri vršnjakinje ostavljam u neznanju. Pravo im budi kad ne čitaju. U prolazu svrnem pogled na ekran one što je digla ruku. Gleda neku emisiju o kuhanju. Možda je nekad bila pismena, danas više nije!

Svijet je prepun posrnule pismenosti. Onih što samo gledaju. Voajera. Ponekad se i sami uslikaju pa to dijele s fejsbuk frendovima. Djelitelji privatnosti. Kardašijanci. Ne treba se čuditi kad im netko s Interneta otme identitet. Tko još ima vremena i volje čitati sitna slova na zaslonima pametnih telefona? Samo se stisne Enter. Difoltna opcija. Onaj malo više istaknuti: „OK“. Koga briga s čim vas opet gnjave da se složite. OK? OK. Dajte slike; videa amo!

Malobrojni pismeni što preostaše isto ne čitaju. Milije im je pisati. Obično poeziju. Tako je najlakše izraziti sebe. Pravog Ja. Pišu ljudi poeziju i vape da ju netko čita. Nadaju se. Kao brodolomci koji umiru s nadom da je netko otvorio začepljenu bocu s njihovom porukom. A nije. Pa sve te neodčepljene boce skupa s ostalom neraspadnutom PET-ambalažom plutaju negdje po sredini Pacifika gdje ih nitko osim riba prepunih mikroplastike ne može dosegnuti. Pročitati. Poezija se već odavno ne čita osim u krugovima onih koji to moraju jer su zaduženi za žiriranje neke nagrade mladim pjesnicima ili onima s talentom; koji obećavaju. A i onda napreskokce.

Oni s najjačom potrebom za pisanjem ne zadovoljavaju se poezijom. Oni maštaju romane! Napisati roman = dodirnuti vječnost. Kao Lav Nikolajevič. S napisanim romanom ima se šanse skončati u nekom kanonu. Lektiri. Dobiti neku novčanu ili inu nagradu. Postati klasik. Čak i o nenapisanim romanima ima smisla razglabati. Sistematizirati ih. Redati po fiokama književne klasifikacije. Uspoređivati. Komparativna neknjiževnost. Čitam Jergovićev tekst o nenapisanim romanima. Dobro napisan tekst, štoviše veoma dobro napisan tekst o nenapisanom. O Ničemu. Volim razmišljati o Ničemu. Nema toga što više golica maštu od Ničega. Nema toga što više oplemenjuje dušu od Ničega. Obožavam Seinfelda, zapravo serijal Seinfeld. Tijekom deset godina snimiše 173 epizode o Ničem. Savršenstvo koje mogu gledati baš u svako nedoba. Volim i Jergovića. Mislim, volim način na koji piše. Mnogi ga ne vole zbog onog što piše, ali to im bude samo izgovor. U zbilji se radi o čistoj ljubomori spram čovjeka koji vještije umije sročiti rečenicu; besjediti i o najtežim stvarima: o Ničemu.

Čitam dalje. Lažem! Ne čitam. Samo brausam preko Jergovićeva portala. U pretincu Ajfelov most naletim na tekst Padaj silo i nepravdo. Hm, sad mi je malo nezgodno. Prije par dana o istoj sam pjesmi napisao tekst Sarajevska Drina. Bit će da smo Miljenko i ja gotovo istovremeno prežvakavali opore okuse hrvatske puntarske povijesnosti. Čitam pažljivije. Prvo njegov tekst, pa svoj, pa opet njegov. Dobro je! Nema tu prevelike sličnosti, tek posredno, preko dužeg niza asocijacija. No tako su uostalom povezane sve naše misli, sve naše rečenice, svaka naša izgovorena ili napisana riječ. Nema tu ni govora o „resavskoj školi“. A kako bi i bilo kad iz svake druge Jergovićeve rečenice proviruje mali Andrić, a ja Ivu nikada nisam volio, nikako nisam volio čitati njegove pretjerano razvučene misli koje je rastezao kroz, ubi bože, duge i beskonačno dosadne rečenice. Onoliko dosadne koliko dosadan samo može biti Beograd za Drugog rata bez prijema na Dvoru i žurki po Ambasadama. Čitanje Ćuprije, sjećam se, bilo je mučenje; Travnička čisti mazohizam, a Gospođicu nikad nisam niti započinjao. Današnji mladi za takvo pisanje imaju dobar izraz: nepotrebna književnost. Za razliko od pisanja o Ničemu, nepotrebno pisanje je pisanje o Nečem što je potpuno izlišno čitati, jednako kao što je isto nepotrebno bilo i napisati. Ipak da citiram sam sebe iz jedne privatne prepiske:

Jergović je dobar. One kolumne u jutarnjem su mu malo overintelektualizirane, ali Sarajevski Marlboro je vrhunska književnost. Pored Marinkovića on je najbolji u karakterizaciji likova i u stanju je puno reći u malo teksta. Nažalost od kad živi u Hrvatskoj piše predugačko i preširoko. (Dvori od oraha! skoro 1000 stranica?) Kao da je nekako iskompleksiran pripovjedačkim vještinama Andrića i drugih Bosanaca koji razvlače li ga razvlače. S druge strane “naši” ga ne vole i redovito guraju druge, manje talentirane pisce. Djelom si je za to i sam kriv; jebo’ ga Andrić da ga jebo’. Ne dobiva se dvaput Nobela za isti književni ispljuvak. Podsjeća na Krležu koji je sve najbolje napravio do tridesete. Veliki je peh kad ti rana knjiga bude najbolja, a poslije se još čitav život moraš baviti s književnošću…

Ove će godine Švedska akademija valjda dodijeliti dva Nobela za književnost. Ali, kladim se, da nitko od ovih naših PEN-zavidnika nije ništa o Jergoviću poslao do Stockholma. Nažalost, Nobela za književnost se ne dobiva samo dobrim pisanjem onog koji će nagradu ponijeti. Nobela za književnost dobiva se argumentiranim pisanjem o njemu i lobiranjem za njega. Taj kompleksni proces, ma koliko bili dobar pisac, ne pristoji se da odrađujete sami. S druge strane domaća sujetna piskarala uglavnom dobro mišljenje imaju samo o sebi samima i svom vlastitom leksiku. Osim, naravno, Tonka Maroevića koji za svaki kulturni poluproizvod uvijek iznađe pokoju lijepu riječ. Šteta! Trenutno su naši kulturni prostori in. Zahvaljujući brojnoj UNESCO-voj nematerijalnoj baštini, ali i Granićevim diplomatskim pulenima ovih nas dana veoma dobro percipiraju u europejskim krugovima.

Uvriježeno je da Hrvati svoje najbolje europske role igraju baš u turbulentnim vremenima. Sadašnja Europa napregnuta centrifugalnim razdiranjima i nagrizena prijetnjom na vanjskim granicama više nego ikad treba kohezivne elemente. Treba nekog tko će znati spojiti bremenitu prošlost s neizvjesnom budućnošću. Treba nešto što će svezati sve probleme i sva postignuća u zajednički prihvatljivu viziju budućnosti. Europi treba nešto jače od makronovskog šarlatanstva ili njemačkog „drhtavog“ autizma. Politika nikad nije bila ta koja je, bez rata, mogla držati Europu na okupu. Ekonomiji je to polazilo za rukom; s vremena na vrijeme. U globaliziranom društvu koje živimo u Europi je ostala samo jedna valjana alatka izgrađivanja zajedništva: Kultura. Nema bolje diplomatske promidžbe do li promocije knjigom. Nema bolje kulturne politike od prezentiranja domaćih književnih postignuća drugima: narodima i državama; Svijetu.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here