Jozo Nikolić

U VLAKU S ANOM KARENJINOM

Snovi su i čemer i med. Postavili su pozornicu u našoj glavi. Svakonoćno nam priređuju igrokaze. Mijenjaju samo radnju i likove. Život možemo ponekad mijenjati, snove ne možemo. Oni mijenjaju nas. Nekad smo u njima pozitivni likovi, nekad negativni. Nekad nam udijele ulogu sveznajućeg pripovjedača. Kao u ovom snu.

U vlaku sam koji vozi u Petrograd. Velika Rusija kao prezrela lubenica. Kotači oru nepregledni ravnicu, bijele breze virkaju kroz prozore vlaka. Daljine umaraju, nakratko sam zaspao. Otvorio sam lijene, teške kapke, protrljao čuđenje u očima. U susjednom odjeljku sjedila je žena. Nikad mi mozak nije brže radio. Iz sićušnog automata smještenom u njemu, izronila je slika Ane Karenjine. Bila je odjevena skupo i ukusno, kao da je tek pristigla na važan bal. S njezinim licem nešto nije bilo u redu. Kao da je preko njega presvukla ledenu masku.

Tiho sam upitao putnika do sebe: “Tko je ta žena?”

“Ana Karenjina” – odgovorio je.

“Gospodine, Ana je mrtva više od jednog stoljeća!“

“Ana nije mrtva! Mrtav je život, mrtva je Moskva, mrtav je Petrograd, mrtva je Rusija!” – uzrujano je odgovorio.

“Što radi u vlaku?“

“Čeka Vronskoga.”

“Pa i Vronski je mrtav!”

“On možda i jest.”

Pogledao sam svoga suputnika. Bio je spokojan i otpušten. Zato su mi njegove riječi bile još čudnije. Bacio sam pogled na Anin odjeljak. Nje tamo više nije bilo. Moj su putnik je prepoznao moje čuđenje i rekao: “Čekat će ona ovdje i sutra.”

Čudni putnik je izašao na sljedećoj postaji.

Sad kad je nije bilo, mogao sam na miru o svemu dobro pomisliti.

Tolstoj je, odmah na početku romana, zapisano onu čuvenu misao o obiteljima. Obitelj je važna, pojedinci su samo grane na njezinom stablu. Ipak, glavnu ulogu je odigrala ljubav.

Mnogo je razorenih obitelji, ostavljene djece, krivo sklopljenih brakova, eksplozije strasti, siline ljubavi. Ne završe sve ovakve situacije tragično. Sve mi govori da je ova ljubav bila jedinstvena, prejaka, da je u sebi, od samog početka, nosila klicu propasti.

Što bi bilo da su oboje bili popustljiviji, da su prekrižili svoj raniji život, svoje navike, da su zajedno stvarali novi, svoj život.

Da sami sebi budu dovoljni, da udare svoj pečat na ljubav vječnu i neponovljivu.

Moralo je biti onako kako je bilo.

Ana i Vronski su živjeli ljubav koja se, kad-tad, morala oteti nadzoru, odvesti ih u propast.

Navući im luđačku halju ljubomore.

Dostojevski nam poručuje da nitko ne smije suditi Ani.

Volio bih da me san opet vrati u Anin vlak, da joj pročitam lice, da je još jedanput vidim.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here