Ja ne vjerujem da postoji ženski i muški teatar, muške i ženske kazališne teme. Možda je toga nekad i bilo ali u današnjem globaliziranom uniseks društvu toga nema, zapravo ne može biti. Istina ponekad se čini da je neki društveni problem pretežno muški ili ženski, ali to nam se samo čini. Jučer u petak 14. lipnja 2019. su Švicarke izašle na ulicu da se bore za ravnopravnost. Statistike kažu da su 20% slabije plaćene od svojih muških kolega. Svaki pomak izboren jučer blagotvorno će se odraziti i na muške gastarbajtere koji svoj kruh također zarađuju u Švicarskoj ali su im plaće, jednako pa i više, manje od onih plaća koji za isti posao dobiva „pravi“ Švicarac. Većih ženskih protesta u Švicarskoj nije bilo od 1991. kada se protestiralo zbog izostanka žena u najvišoj vlasti Konfederacije, Švicarske konfederacije u kojoj su žene dobile pravo glasa nedaleke 1971. godine.

Kod nas doma Spasime organizira akciju prikupljanja novca za hitne slučajeve. Ne znamo još koliko je novca skupljeno, ali da su se za telefonima licemjerno slikavali i oni koji ponekad vole zamahnuti nadlanicom prema boljim polovicama nema sumnje. Predsjednica nije došla procjenjujući da bi joj to moglo zamjeriti desno biračko tijelo, što je odmah vješto iskorišteno za zabijanje prvog čavla u drveni kovčeg u koji je nakon predsjedničkih izbora namjerava spremiti jedan od onih koji se ne libe nasrnuti na ženu. U kazalištu Kerempuh, na Danima satire, u izvedbi Teatra Rugantino, negdje u isto vrijeme odvijala se drama dvije žene iz takozvanog post tranzicijskog društva. Dvije prijateljice, iako ne spadaju u istu socijalnu nišu translatiranog post sovjetskog društva, dijele neke zajedničke interese, mada bi se više moglo reći da ih zapravo spajaju komplementarne raznolikosti.

Sirena i Viktorija ruskog dramatičara Aleksandra Galina, dosad neizvođena u Hrvatskoj, raskošna je komedija zabune s elementima komične melodrame. Komični nesporazumi proizlaze iz želje da novopečena bogatašica Sirena svojoj razvedenoj prijateljici i profesorici engleskog jezika Viktoriji priušti malo veselja u životu i preko oglasa joj naruči “pastuha koji ispunjava sve seksualne fantazije.” No, u alkoholnoj izmaglici bira krivi broj i umjesto očekivanog predatora u stan joj stiže komičan i nimalo privlačan znanstvenik koji preživljava šišajući foksterijere. U tom neobičnom susretu naši junaci trebaju premostiti predrasude, socijalne razlike i nepovjerenje, a uz aktualne teme post tranzicijskog društva te kazališnoj publici prepoznatljive i bliske likove i situacije Galinov svijet izvrsno korespondira s hrvatskim kontekstom.

Gornji tekst prenosim iz najave predstave, ali se s njim uopće ne slažem, naročito u dijelu koji govori o korespondenciji s hrvatskim kontekstom. Sama zabuna koja se događa u prvom dijelu tek je zabavno predjelo koje treba namamiti gledatelja u bitno ozbiljniji i dramaturški slojevitiji drugi dio predstave gdje se odnosi protagonista usložnjavaju do te mjere da gledatelj poželi vratiti izgovorenu sekvencu unazad. Glavne protagonistice Sirena (Gordana Gadžić) i Viktorija (Dubravka Ostojić) lijepo surađuju u svojevrsnom intelektualno-putenom kontrapunktu, dok im jedini muški lik nenametljivo i gotovo stidljivo sekundira u naizgled nebitnoj dionici koja čitavoj predstavi daje svojevrsnu puninu i stabilnost „treće noge”.

I prije samog početka predstave gledatelj može iz scenografije naslutiti da će predstava biti zahtjevna. Asocijacija na Chaplinovog Velikog diktatora kod mene je izazvala dobar i veoma pozitivan prvi dojam; izbor glazbe i njeno trajanje je također primjereno. Osobito je hrabro na pozornicu uputiti ulogu bez teksta; kao što nevidljivi narator služi za upotpunjavanje priče ovdje vidljiva šutljiva sluškinja oblikuje prostorno-vremenski okvir.

Po reakcijama publike, osobito ženske, koja se čini se dobro zabavljala, predstava je uspjela i svakako valja istaknuti trud glavnih protagonistica da dočaraju višeslojnost ženskih likova koje tumače koristeći tek veoma uprošćen jezik u saobraćanju. U velikoj mjeri im to i uspijeva. Meni ipak ostaje žal da kompozitna priča Aleksandra Mihailoviča Galina nije još pažljivije ispolirana, e da bi se njen briljantni sjaj istakao u svoj svojoj raskoši. Ovako smo dobili solidnu predstavu komornog teatra koja bi se uz još malo dotjerivanja mogla doraditi do dramskog savršenstva; doseg koji iskustvu i talentu glavnih protagonistica ne bi trebao biti stran. Da parafraziram jednog svog kolegu koji djecu po vrtićima uči da smo svi sazdani od istog materijala od kojeg su sazdane i Zvijezde: „Ako smo od istog materijala kao zvijezde trebali bismo za sebe tražiti i isti, zvjezdani, status.” Ništa nije toliko malo da bi bilo beznačajno i ništa nije toliko veliko da bi uvijek bilo na prvom mjestu. Slična se misao provlači i kroz predstavu.

Pa kad smo već svi, i muškinje i ženskinje, sazdani od tih istih atoma što ne bismo svi skupa, jedni drugima zasjali istim sjajem; ljepotom. Zašto ne bismo jedni druge ispunili istom toplinom kao i te prividno male tvorevine udaljenih galaksija.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here