Mogu što hoću

Foto:YouTube screenshot

0

Autor: Marjan Gašljević

„Mogu što hoću.“ Poznata je nonšalantna tvrdnja hrvatskog Premijera kojem je otklanjao sve eventualne prijetnje za onemogućavanje njegovih političkih i drugih namjera. Stari ljudi bi na takve tvrdnje znali kazati: „Možeš što hoćeš ali ne i dokle hoćeš.“ Da li je ovih preko 600 tisuća prikupljenih potpisa u inicijativi „67 je previše“ trenutak kada građani upućuju na mogućnost da je vrijeme „mogu što hoću“ pri kraju ili je, možda, isteklo. Može li se Premijer pouzdati u moguću ponudu iz Ustavnog suda koja bi, otprilike, mogla zvučati ovako: „Hajde da se kladimo u 5 – 6 milijuna da će Ustavni sud referendumska pitanja proglasiti neustavnim.“ Možda je to jedino što mu preostaje da stopira referendum i „nevrijeme“ jer se, ovaj puta, ne može pouzdati u dosad pouzdanu „Lovrinu gumicu“. Ma koliko bila pouzdana ipak u ovakvim relacijama mislim da ne bi izdržala.
Što se tiče same inicijative osobno baš nešto i nisam na tom tragu, a ponuđena referendumska pitanja smatram promašenim. Koliko god bile promašene osnove mirovinske reforme ništa manje nisu promašena niti sindikalna pitanja s kojima se ušlo u referendum. I s jednom i drugom pričom promašen je srž problema koji su mirovinski fond, a time i same mirovine doveli u blagi bankrot. Naravno, niti jedni niti drugi nemaju petlje zagristi u kiselu jabuku neodrživosti fonda i ako im je dobro poznata, međutim vlastita guzica im je važnije, a kad dođe stani – pani to će rješavati netko drugi jer će oni tada biti na nekom od primamljivih mjesta EU ili se skloniti s plijenom u sigurnost svojih ušapljenih ušteđevina i bezbrojnih kvadrata kojih se ne libe niti igrokazi s famoznim Povjerenstvom.
I taman kada je završilo prikupljanje potpisa za tu inicijativu krenulo je prikupljanje potpisa za inicijativu „Uzmimo strankama novac“ pod patronatom i s podrškom živopisne stranke s hrvatskog političkog neba „Živog zida“. Svima je jasno da se radi o isključivo predizbornom triku kojeg spriječiti ne može niti Etičko izborno povjerenstvo čije se odluke slušaju koliko i pjesme afričkih Bambara. Apsurd je da ovu inicijativu pokreće i podržava upravo stranka koja je nešto muvala s lovom iz državnog proračuna namijenjene strankama. Na njihovu udicu prva se nalijepila kandidatkinja vladajućih za još jedan mandat u EU objašnjavajući da je ta inicijativa nešto što bi moglo uništiti demokraciju u Hrvatskoj i rasturiti stranke. Uvažena Dube kud baš Ti iz najbogatije Stranke s imovinskim portfeljom koji Ti se opako uvećao u godinama političkog glumatanja. Ako s takvim članovima Stranka ne može opstati ubranom članarinom, donacijama i sredstvima iz dopuštenih (o nedopuštenim da ne govorimo) izvora zarade već mora guliti osiromašenu hrvatsku raju da bi naplatili svoje postojanje i glumatanje koje mnogima, koji nisu ovisni i i onim najsitnijim mrvicama s Vašeg stola, ne samo da ne znači ništa već im blago ide i na živce što su upravo pokazali s preko tih 600 tisuća potpisa najviše onih koji škrguću u svojoj jadnoj mirovini i ta ponuđena famozna reforma na njih uopće neće utjecati već će samo, pod teretom ekonomskih zakonitosti, tonuti i činiti ih još jadnijim i siromašnijim.
Da je ekipa iz „Živog zida“ jedna zanimljiva pa, rekao bih, i opasna politička pojava ali i da im je „podvala“ dobra i da bi, upravo na tragu negacije, mogla polučiti određene rezultate jedan je od fenomena koji, svakako, usmjerava političke događaje u Zemlji. Sve više ljudi na tragu „mogu što hoću“ ide u smjeru da bi, možda, ovakav politički sustav i odnos trebalo u cjelosti resetirati pa početi „iz početka“. Trenutno taster „reset“ čuva jedino „Živi zid“ ali bi im, za „stisnuti“, trebala neka ruka kao Premijeru kineska prilikom zabijanja prvog pilota Pelješkog mosta.
U ovom kolopletu hrvatskih političkih apsurda svakako je i činjenica da će se na predstojećim izborima za EU parlament desiti oksimoron u kojem će veliki broj glasača desnih stranaka svoj glas dati lijevoj opciji bar prema sadašnjim istraživanjima javnog mijenja i pokazateljima koji proizilaze iz tih istraživanja. Famozni „D’Hondt“ mogao bi „pretočiti“ glasove upravo u smjeru gdje njihov izvornik najmanje želi. Netipično istraživanje ekipe s Cambridge-a koje je, između ostalog, „u bocu“ pogodilo Trump-ovu pobjedu a drugi mu nisu dali nimalo šanse, nudi „najcrnji“ scenarij za desne glasače. Naime, prema njihovim istraživanjima Pored HDZ-a i SDP-a po jedan mandat ostvaruje samo Amsterdamska i Živi zid. U toj računici gotovo 2/3 desnih glasova pretočiti će se lijevoj opciji. Uz izlasnost do 30 posto za mandat je potrebno pedesetak tisuća glasova. Tri ključne desne opcije su, prema istraživanjima, nešto ispod tog praga pa je lako izračunati da bi, u tom slučaju, preko pedeset tisuća glasova iz tih opcija otišlo lijevo. Ovi podatci svakako trebaju zabrinjavati i birače HDZ-a koji, eventualno, dvoje da li je HDZ pod ovakvim vodstvom dovoljno desno za njihov ukus što se posebno odnosi na „stare“ članove koji će, možda, svoju satisfakciju pokušati potražiti nešto desnije od skoro pa centralističke politike sadašnjeg vodstva koje ih je, na neki način, otpisalo gurajući „zeleni“ kadar u prvi plan. Naravno, nisam smetnuo s uma i onu skroz lijevu opciju koja, u stvari, ima daleko manji ukupni kapacitet.
Koliko će dugo „Prvi čovjek“ moći nositi teret svih nagomilanih afera koje su mu natovarili njegovi nevjerodostojni ministri lako je procijeniti sve dok u Saboru sjede „jadnici“ s kojima on „može što hoće“. Međutim, i ti likovi imaju svoj limit i to ne svojom voljom koju, u stvari, i nemaju već se radi o nečijoj drugoj volji, potrebama i planovima u kojima su oni samo prolaznici. Da se stvar „klima“ govori, odnosno, da ne govori sa „svojim“ prvim suradnikom koji nije slučajno zasjeo na to mjesto.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here