Život je priča. Zapravo život je teatar. Jedna ogromna kazališna predstava u kojoj je naš osobni život samo jedna priča. Naša priča u kojoj počesto nismo glavni lik; ni dramaturg, a niti redatelj. Ta naša priča obično započinje veselo i vedro, da bi se nastavila nekim više-manje složenim zapletom koji se opet, sve do sama kraja, sapleće i raspleće prema nekom scenariju koji je za nas osmislio Usud. Mistična neka i sudbonosna stvorenja koja želimo da postoje jer se užasavamo i same pomisli da bi se sve moglo odvijati onako bez reda i didaskalija; slučajno i bezveze. Život je drama na čiju pozornicu ulazimo sasvim sami polako stvarajući poveznice s drugim ljudima. Pa te veze onda prevrćemo i kidamo; preokrećemo i propitkujemo sve do konačna kraja. Do definitivnog silaska sa scene na koncu predstave. Opet potpuno sami odlazimo u tamu. U međuvremenu naša priča reda uspone i padove; momente koje volimo pamtiti, dane koje bismo najradije zaboravili, pa priča k’o priča dobije neku svoju osobnost za koji više nismo posvema sigurni opisuje li naše iskustvo ili se tuđa neka misao slučajno ušuljala u nju. Više nekako nismo sigurni u zbiljnost i istinitost svega što ta priča govori, ali nema nam druge, istinita ili lažna to je naša priča i druge nemamo. Jedinstvena i neponovljiva.

Danas je 8. svibnja. Sasvim nevažan dan za moju dosadašnju storiju. Ipak 8. maja je najkontroverzniji dan od svih kontroverznih dana čemerne hrvatske povijesti. Dan preokreta. Neki danas u svojoj priči slave oslobođenje, drugi neki danas se prisjećaju okupacije. Malo je onih koji se uistinu sjećaju tog 8. maja 1945. Ali niti sva njihova sjećanja nisu ista, niti njihove refleksije na to doba nisu iste. Njihove istine su njihove istine, a kako je uistinu bilo mi koji tada ne bijasmo živi ne možemo znati, a kad bismo i mogli nekim vremeplovom otploviti u to vrijeme bojim se da bi to bila putovanja u vrijeme i na mjesta koje bi samo potvrđivala naše osobne stavove.

Jedan zanimljiv čovjek s kojim sam daleke ratne 1992. pio gemište na Remetinečkoj cesti dok smo čekali da nam majstori iz servisa zgotove popravke na našim Wartburgzima ispričao mi je da večer 8. svibnja 1945. bijaše jedna jedina večer kad na stanu Krležinih u Radišinoj 14 nije bilo terevenke. Čovjek koji je bio poznat i po sintagmi da mu je svejedno hoće li ga ubiti Dido ili Đido na taj, jedan jedini, dan u deset godina što je stanovao na toj adresi od 1937. do 1947. pritajio se jer nikako nije mogao biti siguran da će ga, bilo jedan, bilo drugi, taj dan moći zaštititi. Dan je to kad se u Gradskoj kavani igralo kozaračko kolo i dugo u noć treštala harmonika, dok su se drugarice i drugovi hvatali po sjenovitim zakutcima, po prvi puta legalno jer ratu je evo kraj ili ako hoćete po posljednji put preko volje partijskih komesara jer još nije sva zemlja bila oslobođena. Od sutra će Oni biti na vlasti i moći će vezu ozakoniti. Oni promućurniji i manje emotivni već su bezecirali židovske vile i kurije ponad Zagreba koje su njihovi prednici u brzini ostavili krcate dobrima njihovih originalnih vlasnika, ali i blagom rekviriranim i opljačkanim po dalekim bosanskim kasabama i magazama. Pa i oni bez zlata na epoletama skučiše se u stanove s kompletnim meblom koje ostaviše oni koji pohitaše ususret zapadnim saveznicima od kojih su očekivali bolje uvjete predaje. Tako je govorio taj čovjek o tom danu njegova djetinjstva, a ja sam ispijao gemište i slušao njegovu priču. Njegovu istinu.

U mojoj priči, prisjećam se, na dan 8. maja 1980. šest sam sati prosjedio u dvorani studentskog doma na Šari zajedno sa svih tristo sustanara. Prikovani na stolcu kojeg smo morali donijeti iz vlastite sobe manje smo gledali, a više slušali televizor koji je bio navijen na najjače pa ga i nije bilo moguće ne slušati. Ispraćali smo druga Tita. Htio sam ja izbjeći to mučenje ali mi moji imotski kolege dojaviše da to nije najpametnije jer da će danas osobito paziti na nas, pa ako imam neku stipendiju da je bolje da sam nazočan. Bilo je to na prvoj godini studija. Drug Tito je umro u nedjelju 4. maja. Pamtim da su javili da je umro baš kada sam se spremao na vlak: Petrinja-Zagreb s presjedanjem u Capragu. Znam da smo cijelog puta moj školski kolega Milorad i ja raspravljali hoće li biti sranja ili neće. Ja sam mislio da hoće, a Milorad da neće. Isprva se pokazalo da je on bio u pravu, danas je razvidno da sam u pravu ipak bio ja. Ako je vjerovati LinkedInu Milorad je sada negdje na Floridi; u svojoj priči. Nisam ga vidio cijelu vječnost. Sutradan sam krenuo normalno na faks, ali je velika dvorana na Marulićevom bila prazna. Gospođa Jasna mi je rekla da danas nema predavanja jer da su svi na ispraćaju. Ona nije išla na ispraćaj. Ni ja. Ni profesor. Poslije smo svi skupa zajedno radili na faksu. Nikad nismo pričali o tom majskom danu. Moj tadašnji cimer je pjevao Falu na Kolodvoru jer je bio član pjevačkog društva Joža Vlahović. Ali to je već neka druga, njegova priča.

I ne samo ljudi. I ulice imaju svoje priče. Ponekad i složenije i kompleksnije nego što bi se to u prvi mah moglo i pomisliti. Južni Zeleni val, u smjeru istoka, za socijalizma se nazivao: Ulica 8. maja 1945. Danas je ta socijalistička zagrebačka avenija ponovo rastavljena na uličice: Vukotinovićevu, Žerjavićevu, Trenkovu i Hatzovu. Po Ljudevitu Farkaš Vukotinoviću (1813.-1893.), književniku i sudcu; Juraju Žerjaviću (1842.-1910.), župniku i dobrotvoru; Franji barun Trenku (1711.-1749.) vojniku i uzniku, te Pavlu Hatzu (1822.-1873.) trgovcu i zagrebačkom gradonačelniku. Neovisno o nazivima ulica Zeleni val je Zeleni val jer se njime može vozeći 40 kilometara na sat bez zaustavljanja proći s kraja na kraj Zagreba, onakvog kakav je bio do pred Veliki rat. Dok sam vozio Tomosa automatika to je bilo baš prikladno. Danas je to OK samo noću kada nema prometa i kad se predsjednica ili premijer ne vozikaju pod pratnjom, pa oni na motorima što im pale semafore zaborave vratiti sinkronizaciju.

The coffin of Yugoslavia president Marshal Josip Broz Tito is escorted by eight military officers in front of more than 100 party delegations and 150 state leaders from all over the world. / AFP PHOTO / GEORGES BENDRIHEM

Da se mene pita ja bih južni Zeleni val nazvao po Josipu Brozu s obzirom da isti vodi na istok, a sjeverni Zeleni val Franjo Tuđman s obzirom da vodi na zapad. Ali mene se, na sreću, ne pita iako bi to bilo kozmički pravedno rješenje s izvjesnom simbolikom. Pri tom bi i ime današnjeg Trga Republike, trga koji se tako u povijesti nikada nije nazivao, dobilo svoj karmički smisao. Sajmište, Sveučilišni trg, Trg kralja Aleksandra, Trg I. i Trg maršala Tita kako se sve u povijesti nazivao kazališni trg prvenstveno imamo zahvaliti najneomiljenijem i jednom od najdugovječnijih hrvatskih banova svih vremena banu Dragutinu Khuen-Héderváryju; banovao od 1883. do 1903. Istom onom banu koji je 5. listopada 1885. od pravaškog zastupnika Josipa Gržanića dobio u Saboru vritnjak nakon žustre rasprave oko takozvanih „Komornih spisa” koje je ban tijekom ljeta te godine otuđio iz Hrvatskog arhiva i otpremio u Budimpeštu. U to vrijeme to je bio pandan današnjim SMS skandalima, za koje još nitko nije dobio vritnjak, mada ne znači da i neće. Dragutinu Khuen-Héderváryju niti njegovo dugo banovanje, niti zalaganje za izgradnju najljepših zgrada na nekadašnjem Sajmištu nije pomoglo da ga Ulice i Trgovi grada Zagreba upamte. Jednostavno nije zaživio u njihovoj priči.

P.S.
Evo, baš sam provjerio, danas 8. svibnja 2019. napisao sam svoju 88. kolumnu. Teško da će mi neko povjerovati da se to dogodilo posve slučajno na dan kad je prije 39 godina ukopan onaj kojem su na grob običavali donositi 88 cvjetova. Sad bi bilo i deplasirano reći da u Kući cvijeća nikada nisam bio iako sam skoro pola godine živio u njenom neposrednom susjedstvu. Vjerojatno mi ne biste ni povjerovali da sam dvaput elegantno izbjegao tu mogućnost kada je prijetnja posjeti tom grobištu bila gotovo izvjesna, a izbjegavanje se moglo itekako ozbiljno politički interpretirati. Nema veze. To je moja priča i to je moja istina, a vi se pobrinite za svoju!

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here