Detoksikacija

0

Autor: Marjan Gašljević

Pregrmjeli smo blagdan. Sada u postblagdanskim danima prebrojavamo ostatke u novčaniku, ako ih uopće ima, u hladnjaku prebiremo ostatke blagdanskih delicija po principu „popišanih šljiva“ sve se ne usuđujući stati na vagu ili ako kojim slučajem i stanemo, vaga je uglavnom „postavljena nakrivo“ pa pokazuje čudan neki rezultat. Istovremeno s televizija nas bombardiraju raznim receptima za detoksikaciju. Nabildani manekeni i utegnute fitnes trenerice nude čudotvorne napitke, kremice, tabletice koje će nas u trenu vratiti u neku novu tjelesnu formu. Nutricionisti, pak, uglavnom guraju blendere pred kamere koji će nam zblendati smutije od kojih će mo se toliko detoksiticirati da će mo biti noviji od poslijenovogodišnjeg „novog“.
U predvečerje korizme obećavali smo si svašta nešto s čim će mo se „popraviti“ sve zirkajući u Deset zapovijedi i Sedam smrtnih grijeha. Pregurlitali smo korizmu manje – više ne držeći se skoro niti jednog zadanog obećanja a savjest smo očistili velikom preduskrsnom ispovjedi gdje smo dobili odrješenje za sve svoje nepodopštine kojih smo se prisjetili požaliti se na njih. Baš je bilo nekako taman kada sam tako odriješen odriješito krenuo u super-market u nabavku za blagdan. Nakrcalo se toga za dvoja kolica. Sve zdrava hrana. Bar tako piše u deklaraciji.
Ispovjedivši grijehe pripremili smo se, dakle, za blagdan u koji će mo ući čiste duše i prepunih kolica sve nekako zaboravivši da negdje na petom mjestu, odmah poslije oholosti, škrtosti, bludnosti i zavisti stoji grijeh neumjerenost u jelu i piću da bi na kraju pobrojali i srditost i lijenost. Pa što ima veze, reći će netko, i lani sam i preklani natrpao kolica a s Neba nije bilo ni munja ni gromova a niti nekih drugih kazni.
S noge na nogu uz prelijepu virsku uvalu Biskupljaču tako se detkositiciram mišlju i dijelom uživajući u blagodati svježeg morskog zraka sve se u sebi smješkajući naivnom vjerovanju čarobnih smutija i smrdljivih teretana. More danas potiho šuška gurkajući kamenčiće čas u more čas u kraj, a miris procvjetalog bora opija ne samo mene već i raznolike zujalice koje prikupljaju svoje medene doze. Pogled otkida i iskričava yucca te raznobojni niz rascvalih perunika.
Od pješčane i urbane Biskupljače gdje nekoliko malaca s obiteljima bacaju kamenčiće u more a neki su, bome, i zagazili pa do „Uvale kapetana Kuke“ omeđene crvenim stijenama nad kojima vise rascvali borovi puteljak dijeli kamenu obalu od razrasle i rascvale livade odmor je za oko. Tamo preko Virskog kanala istegnuo se Pag koji nudi pogled na Povljanu i Košljun, a gore iza nadvio se masiv Velebita blago umotan u izmaglicu. „Uvala kapetana Kuke“ dobila je naziv od naših malaca jer svaki, pa i najljepši, pogled mora imati i svoju priču. Tu u pješčanom plićaku Uvale ljeti obično bijemo bitke protiv opakog Kapetana i njegove posade, a boj se nastavlja i u debeloj hladovini borove šume. Kada mi vojujemo čuje se samo veselo nadvikivanje „Izgubljenih dječaka“ i beskonačno cvrčanje mnogobrojnih cvrčaka skrivenih na stablima. Kada naši topovi gruvaju nema mirisa baruta već samo slatkast miris borovih iglica čiji tepih prekriva bojišnicu.
Nikako me ne napušta misao o proteklim blagdanskim danima. U Zagrebu, kažu vijesti, bilo je 127 hitnih slučajeve uzrokovanih prežderavanjem. Kada bi ti žderači tek shvatili da ih Bog neće kazniti munjom i gromom jer za to nema potrebe obzirom da su se već sami kaznili samim činom neumjerenosti kojim su nanjeli štetu, prvenstveno, svom tijelu. Koja je, u stvari, poruka takvog blagdana koji smo sveli na trpanje u sebe svega što se nađe na blagdanskom stolu? Koliko smo dobri i, pazi sad, bogobojazni vjernici kada taman očišćene duše krećemo u novi grijeh unaprijed pomireni da se nećemo, ne nemožemo, odhrvati iskušenju. Nema tog smutija ni teretane koji će nam pomoći, a grešnu dušu će mo, bar tako mislimo, očistiti nekom novom, prigodnom ispovijedi u kojoj će nam Bog oprostiti osim ako nam, u međuvremenu, grešno tijelo ne oprosti.
Na kamenom sprudu između spomenute dvije vale nailazim na kornjaču. Ovdje na ovom prelijepom mjestu svoj je put okončala ogromna glavata želva. Izgleda kao da je baš na to mjesto izašla iz mora krenuvši položiti jaja i onda je tu zastala i zaspala. Sa zanimanjem, jer rijetko je vidjeti glavatu želvu, razgledam ovu staru stokilašicu. Na žalost njezin je put ovdje okončan pa mogu samo produžiti dalje razmišljajući o čudnim putovima prirode koja samo metar dalje nudi raskoš i bujanje života mnogobrojnih proljetnih ljepota.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here