Ima li „lidlića“ na izbornim listama

0

Autor: Marjan Gašljević

Najnovija podjela u Hrvatskoj, uz stalne i neizostavne „partizane“ i „ustaše“, je na „markirane“ i „lidliće“. Kao i sve dobre i loše stvari u Hrvatskoj i ova podjela je krenula iz Zagreba gdje su neki klinci neke druge klince počeli zazivati „lidlićima“. „lidlići“ su, naime, djeca koja ne nose markiranu odjeću, obuću i sve drugo što se može kupiti u „in“ dućanima. Na žalost „lidlići“ su većina populacije za razliku od „markiranih“ kojih je daleko manje a i u tu kategoriju ušuljavaju se neki čiji roditelji čak i gladuju da bi im „klinceza“ imala bar komad markirane robe te time bila izdignuta iznad brojne populacije siromašnih „lidlića“.
„Socijalne samoposluge su prazne!“ Pročitam na jednoj lajni.
Istina je, na žalost, bolna i svakodnevno viđena. Milijun umirovljenika živi ispod praga siromaštva a da stvar bude još gora upitajmo se koliko ih od tog milijuna pomaže svojoj nezaposlenoj i potplaćenoj djeci da u „besplatne“ škole upute, pa i pod cijenu da ih nazivaju „lidlićima“, njihovu djecu. Više, zbilja, nije sramota kopati po kontejnerima tražeći plastičnu ambalažu to je u određenim momentima privilegij jer oni koji su na vrijeme krenuli u taj „biznis“ imaju svoja područja tako da novima baš nešto i nema mjesta. A novima se izgleda „smiješi“ bolja budućnost kroz reformu mirovinskog sustava temeljenog na ideji „radi dok ne crkneš“.
„Treba osnovati banke hrane“. U svakom slučaju treba, posebno ako nemamo nade da će se situacija poboljšati a, izgleda, nemamo. Za to imamo stručnjake. Bar prema svakodnevnim izvješćima medijskih ekipa ispred hrvatskih sudova ali i nadobudnih novinara koji se usude propitivati kuda odlaze masne potpore Ministarstva poljoprivrede.
Jednom prilikom starija poznanica ide iz jedne od ustanova koje pomažu socijalno ugroženima, nosi vrećicu i roni suze. Baš suze. One koje dirnu svakog tko i pogleda osobu koja ih roni. „Zamislite!“ Govori mi ona: „Dali su mi dvije kile prezli. Što ću, jadna, pohati s im silnim prezlima kad meso nisam vidjela mjesecima.“
Skoro istovremeno sretnem prijatelja koji me, onako usput, priupita što mislim o „ustašama“ i „partizanima“. Popizdim. Imam preko šezdeset a moj mi pokojni otac nikada nije govorio o ustašama i partizanima jer je i on bio dijete u njihovo vrijeme lamentiranja po banijskim selima. Djed, davno upokojen, nije o njima želio govoriti. Znao je samo kazati kako je kroz selo prošlo vojski svih boja i dezena i niti jedna seljaku nije donijela ništa dobro. Svaka, bez obzira na oznake na odorama, ostavila je krvavi trag i „u ime naroda“ opljačkane seljake. Što ja mogu misliti o tim povijesnim sjenama? Tekstove koje pročitam ili priče koje pričaju a koje bildaju likovi koji su i vlastitu mater spremni prodati za sitnu lovu (poziciju) a o Domovini da ne govorim.
I dok su socijalne samoposluge prazne, skladišta humanitarnih udruga još praznija mi se bavimo partizanima i ustašama. Moralne vertikale društva s govornica i propovjedaonica u udarnim TV terminima niti ne spominju trećinu populacije ispod praga siromaštva. Gladne i obespravljene. Lakše im je hraniti ih ustašama i partizanima.
U svakom slučaju mišljenja sam da dugoročno sigurno nije rješenje prehranjivati a ujedno i stvarati sve više siromašnih građana. Volim se hvaliti, a to je i činjenica, da je Hrvatska lijepa i bogata Zemlja zašto nam onda to radite?
Tko sam ja da pozivam bilo koga ali imam se pravo čuditi bar u činjenici da nitko od hrvatskog klera, ili ti, duhovnog vodstva nije našao za potrebito kazati i ukazati na tu izuzetno surovu podjelu najosjetljivije društvene populacije ili i njih i ostale čuvare društvenog čudoređa ne zanimaju „lidlići“?
U vrijeme moje mladosti tamo negdje ranih šezdesetih u Viduševcu je služio, da, baš služio, župnik Vjekoslav Marić. Mlad čovjek prepun neiscrpne energije koji je itekako znao kako njegovi mnogobrojni župljani teško žive. Monsinjor Marić u župu je došao negdje 1947. godine kao prvi poslijeratni župnik zatekavši župu devastiranu duhovno, demografski i materijalno. Surovi vjetrovi rata otpuhali su većinu muškog stanovništva što je surovost preživljavanja činilo još težom. Moje sjećanje seže u vrijeme laganog oporavka župe i bitaka monsinjora Marića s neprimjerenim ponašanjima župljana. Teške je bitke vodio protiv ukorijenjene navike pijanstava ali i neumjerenog ponašanja u raznim prigodama. Posebno se je „okomio“ na neprimjerene derneke koji bi se dešavali prilikom ispraćaja pokojnih župljana što bi obitelji pokojnika bacilo u višegodišnji dužnički „bad“. S nešto manje energije pritiskao je župljane i na neumjereno razbacivanje prilikom nekih veselijih događanja kao ženidbi, krstitaka, prvih pričesti i krizmi.
Ove uspomene navodim jer se danas sve više susrećemo s neumjerenim dernecima upravo na takvim prigodama kad licemjeri broje goste i povlače granice ispod kojih će svrstati „lidliće“ a, osobno, nisam čuo da je neki duhovnik bar pokušao kazati da, primjerice, krizma nije dan kada ti u dvorištu mora pjevati Maja Šuput već bi bilo normalnije s vremena na vrijeme prisjetiti za što si se taj dan zarekao.
U stvari koga uopće zanimaju „lidlići“? „Markirane“? Da, jer sutra će isti ti „lidlići“ , bar misle, biti njihova najamna radna snaga koju će plaćati minimalcima ili ih uopće neće plaćati kako je to dobra hrvatska praksa a oni će pisati pravila iz EU gdje će ih po njihovoj „markiranoj“ krvi, kao, poslati upravo ti „lidlići“.
Ili je budućnost tih „lidlića“ da, opet i dalje, budu jeftina najamna radna snaga negdje širom EU a i dalje. Samo, uz te očite opcije, imaju li i „markirani“ budućnost jer ne zaboravimo da Narod čini teritorij, jezik, vjera i obitelj a mi se, očito, trudimo u rastakanju svih tih vrijednosti. Neka nam Bog pomogne progledati na vrijeme.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here