Za puno stvari koje je nemoguće zaboraviti kaže se da su kao vožnja bicikla. A vožnja bicikla je zapravo veoma složena fizikalna pojava gibanja i održavanja ravnoteže. Što se brže krećete lakše vam je održavati ravnotežu. Ako vas je strah i stojite u mjestu ravnotežu je jako, jako teško održati. Zato se treba odlučno baciti u avanturu vožnje i zapeti s pedalama. Ali okuražiti se na to u samom početku nije lako. Početak je, kao svaki početak, iznimno težak. Psihološki zahtjevan. Ipak, jednom kad nauči voziti bicikl, čovjek se često poslije pita: u čemu je bio problem?

Slično je i s hodanjem. Neki naši jako davni preci usudiše se uspraviti i svladati fiziku hodanja. Vjerojatno im je u početku teško bilo držati kičmu ispravljenom, ali isplatilo se. Uspravni vidimo više i dalje. Bolje sagledavamo stvari. Evo, danas dogurasmo prilično daleko. U stanju smo vidjeti dalje no ikad, jako daleko, sve do Crne rupe u središtu galaksije M87. A to nije lako. Nekima je i danas teško hodati uspravno pa se prigiblju. Savijaju kičme; ali uzalud! Povratka u sigurnost krošnje sa slatkim plodovima koje poklanja priroda nema. Nikad više! Evolucija oslabila ruke; otežala guzice. U tome je problem!

Normalno, ne sjećam se kad sam prohodao, ali se dobro sjećam i mjesta i vremena kad je samostalno prohodao naš prvijenac. Početkom kolovoza 1996. godine. Nakon dvomjesečne putešestvije po Američkim i Švicarskim laboratorijima vratih se doma. Najmilija bijaše u blagoslovljenom stanju. Mali je već prevalio godinicu, ali kadgod treba izaći iz stana pruža ručicu. Po stanu se oslanja na namještaj. Noge ga dobro drže, ali za održavati ravnotežu još uvijek koristi pomoć, nečiju ruku, bilo moju, bilo ruku Najdraže. Mali ziheraš. Nema druge, valja ostatak ljeta posvetiti hodanju prvorođenog. Danas moramo do banke; na uglu Ilice i Cankarove. Najdraža može samo tamo obaviti neku administraciju s porodiljnim doznakama. Banka radi jednokratno; poslijepodne. Početak je kolovoza i hrpa umirovljenika visi po šalterima. Ostavljam najdražu s nerođenim potomstvom na milost i nemilost penzića. Sin i ja čekamo vani. Nastojimo smisliti neku zabavu. Ostavim ga da se pridržava za desni stupić, a ja stanem kod lijevog i vabim ga. Ohrabrujem da napravi ta tri-četiri samostalna koraka. Strah i nedoumica zrače mu iz očiju. Možda i malo ljutnje. Ipak odlučuje napraviti te korake; dočekuje ga moja ispružena ruka. Ostavljam ga kod tog stupića, a ja odlazim na onaj prvi. Ovaj put hodanje ide skoro glatko. Sasvim se odmičem. Prvorođenac pridržavajući se za stupić procjenjuje udaljenost i hop. Problem održavanja ravnoteže postaje igra. Hop-hop. Više mu ne treba sigurna očeva ruka. Sada može samostalno hodati. Najvoljenija izlazi iz banke. Mali joj pokazuje što je naučio. Radostan. Njiše bokovima i pruža nam ruke. Hodamo Ilicom držeći potomka za ruke; ja za desnu a Najdraža za lijevu. Ovaj put držanje nije oslanjanje; nije pomaganje Ravnoteži. Pokazujemo svijetu koliko smo sretni.

No vratimo se biciklima. Danas svako dijete potroši nekoliko bicikala i prije nego krene u školu. Moji potomci su prvo vozili onaj mali bicikl s pomoćnim kotačićima, pa malo veći, dječji, i napokon onaj normalni, pravi. Bicikle ih je učio voziti djeda. Djed Jožek. Djedovi su dobri za učenje vještina kao što je vožnja bicikla. Djeca ih vole i beskonačno im vjeruju, a povjerenje, to je najvažnije kad počneš tjerati pedale i želiš da te neka sigurna ruka pridrži ako počneš gubiti ravnotežu; padati.

Ja nisam ima djeda da me uči voziti bicikl pa sam to morao obaviti sam. Kadgod bih se dočepao nekog bicikla bez gornje rame iskoristio sam priliku za vježbu. Sam sam morao savladati onaj strah kad počne kretanje i kad se morate brinuti za vlastitu ravnotežu. Nikakve fizike tada još nisam poznavao! Ništa racionalno nije me moglo poučiti vožnji bicikla; tek onaj isti genetski kod koji je zadužen za održavanje ravnoteže pri hodanju. I želja, ogromna želja, da i ja imam svoj bicikl, pa da s drugom djecom iz ulice mogu u avanturu istraživanja udaljenih, makadamskih i blatnjavih ulica Grada.

Svoj prvi i jedini bicikl dobio sam u trećem razredu. Trebalo je dosta moljakanja i sakupljanja donacija. Baka je dosta pripomogla uplatama iz svoje male mirovine. Naposljetku sam još morao dokazati da umijem voziti bicikl na susjedovom crvenom Ponyju. Napokon je stigao i taj dan. Početkom ljeta 1971. U velikoj kartonskoj kutiji stigao je preklopljen Rogov Pony 1. Bicikl prekrasne zlatne metalik boje i mirisa na gumenu galanteriju. Istog mirisa kojim je odisao dućan Borova na kraju Nazorove ulice kad bi s jeseni stigla nova pošiljka gumenih čizama.

Preda mnom je bilo dugo ljeto. Dugo ljeto nakon Hrvatskog proljeća. Ljetne noći obično su kratke, ali ta prva noć s vlastitim biciklom trajala i trajala i san nikako nije stizao na oči. Kad je napokon svanulo počeo je Prvi dan mog života s Ponyjem. Dan u kojem su sva djeca iz susjedstvu mogla vidjeti da imam svoj, vlastiti bicikl. Pony. Dani su te 1971. godine bili nabijeni entuzijazmom i vjerom da će se zbiti nešto veliko. Hrvatskom je vladala elokventna predsjednica Izvršnog vijeća Sabora SRH. Činilo se i da je predsjednik Nixon na našoj strani. Ja sam imao bicikl i mojoj sreći nije bilo kraja. Sa susjedom Željkom, godinu dana mlađim od mene, koji je imao tamno plavi Pony tog ljeta istražih sve petrinjske pute i sokake; s ove, naše, i s one, njihove, strane Pruge.

Prvi Rogov bicikl proizveden je 1953. godine. 1957. počela je serijska proizvodnja; te godine napravljeno je u Ljubljani 6744 bicikala. Tada je u Jugoslaviji najveća tvornica bicikala bio Partizan iz Subotice. Partizan je 1957. napravio 21.530 komada bicikala. Na tržištu je prisutna bila i Sarajevska Lasta s 4004 proizvedena bicikla za 1957. godinu. Slovenska tvornica Rog postaje najveća tvornica bicikala u Jugoslaviji 1963. kada je prodala 113.688 komada. 1964. godine Rog je napravio prvi preklopni bicikl s 20-colnim gumama. Nazvan je Rog Pony. 1969. Rog je dnevno proizvodio 700 bicikla i pokrivao 57% jugoslavenskog tržišta, gdje je model Pony imao 43% udjel. Za izvoz na strano tržište Ponyji su imali i brzine na zadnjem lančaniku, pa čak i prednje i zadnje amortizere (Pony Konfort), dok su na domaćem tržištu neprikosnoveni bili Pony 1 i Pony 2 – oba bez brzina. Pony 1 je imao kromirani zadnji gepek, dok je Pony 2 imao zadnju vilicu vezanu uz prtljažnik.

Krajem 60-ih godina napravljen je Pony Express, ojačana geometrija bicikla Rog Pony s manjim motorom (na početku holandski motor „Anker Laura”, kasnije Puhov motor i na kraju Tomosov motor). Proizvodnja bicikla sa pomoćnim motorom prestala je 1982. godine. 1991. godine se s prve adrese (Trubarjeva ulica) tvornica Rog preselila je u Letališku ulicu, dok je servis i prodavaonica ostala na staroj adresi. Tri godine kasnije tvornica je prestala s radom. U najboljim danima godišnji proizvod je bio oko 350.000 bicikla, koji su i izvažani i u inozemstvo (SAD, Kina).

U početku sam mazio i pazio svoj novi Pony bicikl, redovno ga čisteći i glancajući; podmazujući sve vitalne i manje vitalne dijelove. Jedno sam vrijeme Ponyja čak i dopunio retrovizorom. Ali već u šestom razredu počeo sam skidati „suvišne“ dijelove s njega: blatobrane, štitnik lanca i kromirani gepek; uklanjati nepotrebni balast i smetnje: dinamo, svjetlo i prednju ručnu. U srednju sam krenuo s minimalističkom verzijom Ponyja; samo s neophodnim sastavnicama bicikla. Po parku smo bježali od milicajaca uvijek gladnih ventila na gumama. Na rukometnom smo igrali nogomet na biciklima. U tom sportu lopte su se brzo trošile, a i prednju vilicu sam nekoliko puta mijenjao. Kad je i varenje slovenskih majstora popustilo ujak je napravio ojačanje i ukinuo funkciju preklopa koju ionako nisam koristio. Sa 16 godina sam dobio Tomosa, automatika, pa sam Ponyja sve rjeđe koristio. Stari bi ponekad s njim odlazio do vinograda.

Pamtim dan kad sam se definitivno rastao s metalik-zlatnim Ponyjem. Bio sam na drugoj godini faksa. Bila je subota poslijepodne i bijah obećao svom srednjoškolskom profesoru fizike da ću doći do njega. Na nizbrdici ulice Ksavera Šandora Gjalskog popustila je zadnja osovina, spao je lanac i ja sam se u punoj brzini sudario s rizolom Gajeve ulice. Nije da lanac nije znao i prije skliznuti, ali taj puta obećah sebi da je posljednji. Nećeš više razbojniče! Ostavih Ponyja onako unakažena od pada ispred zgrade u Gajevoj 3. Kad sam predvečer krenuo doma Ponyja više nije bilo. Čak i takav, u nevoznom stanju; otpala lanca i uništene stražnje osovine usrećio je nekog lokalnog kradljivca bicikala. Pješice stigoh kući. Kratko sam izvijestio ukućane o popodnevnim događanjima. Nije bilo većeg odjeka. Stari me skoro zahvalno pogledao sretan što se havarija stražnje osovine nije dogodila njemu dok se spuštao iz vinograda; na strmini od Vile Gavrilović.

Tako je to s dotrajalim stvarima. Ma koliko nas veselile dok su nove sretni smo kad ih se isluženih napokon riješimo; valjda željni uskočiti u avanturu s nekim novim priželjkivanim predmetom. Kako je sa stvarima tako je i s ljudima; bivšim, odbačenim prijateljima. Valjda je to neka kozmička karma. Ravnoteža. Tko će ga znati zašto je tako. Iako, čini se, tako ne bi trebalo biti!

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here