Druga strana Une: Proveli smo dva sata u Novom Gradu

0

Autor:Miroslav Šantek

Zadnje selo Europske unije na ovom njenom dijelu ne izgleda nimalo europski. Ovdje, u blatom i friškom proljetnom kišom poprskanim Matijevićima nema glamura ni sjaja, nema novaca ni prosperiteta, a kamoli životnog standarda kojeg uživaju milijuni žitelja te bogate tvorevine. Matijevići su uspavano, poluprazno selo s još uvijek vidljivim ostacima ratnih zbivanja devedesetih godina, sa smrtovnicama nalijepljenim na vrata i zid praznog lokalnog dućana i zidovima napuštenih kuća. Matijeviće je, baš kao i cijeli ovaj kraj Hrvatska zaboravila – pođite odavde cestom prema obližnjem Dvoru i dalje prema Hrvatskoj Kostajnici, naići ćete na pusta sela sve do Siska ili Petrinje, ili s druge strane preko velike šume Šamarice do Gline i rijeke Kupe, to je geografski prostor nazvan Banovinom ili Banijom, nevjerojatno bogat čistom prirodom, gustih šuma, zelenih brda i polja, pitke vode i ogromnih količina kestenovog drveta – u ovom slučaju radi se o najvećem dijelu kestenovih šuma u ovom dijelu Europe. Prirodan raj na zemlji kojeg su ljudi (čitaj političari) upropastili. Ovdje se ne ulaže novac, ovdje se ne planira gradnja tvornica, ovdje nema života i perspektive za mladost kojoj je članstvo Hrvatske u EU donijelo samo jednu dobru stvar – ne treba viza za odlazak u neke Njemačke, Irske, Francuske, Italije, Austrije…. tamo žive puno pametniji ljudi nego ovi u ovoj najljepšoj zemlji svijeta – Hrvatskoj. Posljednjih godina, država se sprema na obližnjoj Trgovskoj gori sagraditi odlagalište nuklearnog otpada i tek sad se počinju javljati domaći ljudi (ovih malo što je ostalo životariti na svojim ognjištima) i pokušavaju se tome suprostaviti. Jednostavno rečeno, ovdašnji stanovnici očekuju da sjedne Premijer i Vlada i kaže: Idemo uložit ozbiljan novac u Baniju u turizam, idemo privući poduzetnike, evo prilike, možemo i Kinezima pokazati Šamaricu – ali ništa od toga. Oni prema vijestima posljednjih godina spremaju izgradnju potencijalnog odlagališta nuklearnog otpada iz nuklearke Krško. No – idemo mi malo iz Europe u drugu regiju. Na Balkan.

Matijevići su i granični prijelaz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Prošlog ljeta počeli su građevinski radovi na preuređenju prijelaza, tako da, pošto radovi traju i dalje, ne može se automobilom prijeći granica između ove dvije zemlje, a ta granica ima i svoje ime. Zove se Una i radi se o pravoj vodenoj ljepotici koja premošćuje Matijeviće i puno veći grad – Novi Grad.U kontejnerima na graničnom prijelazu, granična policija skenira naše osobne iskaznice u trenutku i možemo napustiti EU i prijeći preko Une u Novi Grad. Mostom nam u susret dolaze ljudi koji nose plastične vrećice friško kupljene robe u Novom Gradu jer je s ove strane Une sve puno jeftinije nego u Hrvatskoj. Ljudi kupuju sve potrepštine – od kruha, mlijeka, krumpira pa do cigareta i piva.Svaki dan odlaze u “shoping.”I granična policija s bosanske strane nas bez problema pušta u zemlju i odmah ulazimo u vrevu Novog Grada. Nekad su ga zvali Bosanski Novi. Drugo ime, isti grad. Samo očito puno siromašniji nego prije rata. Na obali Une i dalje stoje ruševine nekad prelijepog hotela Una koji podsjeća na gospodarsku moć nekadašnje države koja je ovdje dosta toga izgradila. U tom hotelu su spavali i sportaši sa svih strana svijeta koji su sudjelovali na legendarnoj zagrebačkoj Univerzijadi 87.Ali rat, nikad nikome nije ništa dobro donio. Sa svih zaraćenih strana kroz povijest samo majke plaču. Valjda ga neće više biti na ovim prostorima – nadajmo se.

U Novi Grad smo ušli na sat, dva, pojesti ćevape, popiti kavu i ugodno ubiti vrijeme dok čekamo početak mirnog prosvjeda protiv odlagališta nuklearnog otpada na Trgovskoj gori najavljenog u podne u Dvoru, a koje je od Novog Grada jako blizu i ovdašnji ljudi su također zabrinuti u vezi tog problema. Po gradu su nalijepljeni plakati koji pozivaju na prosvjed pod nazivom:Pokreni se komšija. Kiša rominja oko deset sati ujutro, a grad je vrlo živ. Pun je ljudi koji obilaze lokalnu tržnicu, hodaju kroz korzo koji protiče dobrim dijelom središta grada, a mi mijenjamo na kiosku kune u marke.

Veliki baner koji visi iznad cijele ulice poziva ljude da dođu u kino pogledati  najnoviji rusko – srpski film, napravljen po svim pravilima struke Hollywooda – Balkanska međa, a na ulici susrećemo i zanimljiv ljubavni par. Mlada djevojka, najvjerojatnije iz Novog Grada i njen odabranik tamne boje kože, držeći se za ruke zaljubljeno šeću ovog kišnog jutra.

Mi znamo kud idemo. Na ćevape kod Srećka. Tu smo već bili i ne želimo mijenjati destinaciju. Taj lokal se ne može ni na koju stranu smatrati modernim, ali to nam se najviše i sviđa. Četiri kockasta stola sa stolnjacima, stari televizor s čijeg ekrana sviraju i pjevaju narodnjaci, peć na drva i nadasve zanimljiva ekipa u lokalu. Sva četiri stola su zauzeta, a mi pitamo dva gospodina koji razgovaraju o nečemu i pijuckaju pivo možemo li sjesti kod njih, a oni bez problema klimaju glavom. To je onaj trenutak koji se u današnje moderno vrijeme teško može doživjeti. Drugi stol se oslobađa i mi se premještamo, a cijeli prizor bi se vjerojatno svidio i David Lynchu (režiseru serije Twin Peaks). Za stolom preko puta sjedi stariji gospodin i čita knjigu, dok kraj njega gospođa mirno pije kavu i gleda kroz prozor na ulicu.I ne govore puno. Nismo sigurni da li se lokal zove po ovom gazdi naslonjenom na šank lokala i da li je to bio Srećko glavom i bradom, ali jedno je sigurno – Plenković i Kinezi su stigli i ovdje. Čovjek kaže da je došao iz Zagreba, spominje kinesku delegaciju i da je sve puno osiguranja i policije – sve do sela Lekenik.U tom trenutku hrvatska vlada i Kinezi su ručali u nekom otmjenom zagrebačkom hotelu, a mi smo dobili ukusne ćevape na stol. Dvije porcije i jedno pivo – 9,5 maraka.

Imamo običaj da na brzaka nakon ćevapa srknemo i kavu i to u kafiću koji je sušta suprotnost Srećku- a zove se SMS. Kafić je pun ljudi, ostakljen, na samom središtu korza, dobro pokriven WI-Fi signalom, a kava sa mlijekom (koje dobijete u malim plastičnim čašicama) košta marku i dvadeset, dok je pivo i ovdje marku i pol.Moj kolega je stari novinar i najviše što ga zanima su lokalne novine. Sa zanimanjem je prelistao BLIC koji je našao u kafiću. Nažalost, nismo imali puno vremena da se duže družimo s Novim Gradom, ali u svakom slučaju ovaj grad na Sani i Uni nam se sviđa.Sjećate se one stare reklame za ovdašnju tvornicu odjeće: Sve rijeke teku prema ušću, samo Sana teče prema vama.

A onda smo se vratili u Europu. U njen najsiromašniji dio – Matijeviće pored Dvora.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here