Svjetski dan Roma

0

Autor: Aleksandar Olujić

Na današnji je dan 8. travnja 1971. u Londonu započeo prvi Svjetski kongres Roma, jedan od najvažnijih događaja u borbi Roma za svoja građanska prava. Na kongresu su sudjelovali delegati iz 9 zemalja: Čehoslovačke, Francuske, Finske, Irske, Jugoslavije, Mađarske, Njemačke, Španjolske i Ujedinjenog Kraljevstva; kao i promatrači iz: Belgije, Indije, Kanade i SAD-a. Tom prilikom donesene su neke vrlo važne odluke: o službenoj romskoj zastavi i himni te o proglašenju službenog romskog jezika i naziva „Rom“ umjesto do tada uvriježenih naziva „Gypsy“ ili „Ciganin“ (njem. Zigeuner, fra. Tsiganes, rus. Цыга́н, tal. Zingaro…), koji su često upotrebljavani u uvredljivom smislu. Na četvrtom Svjetskom kongresu Roma 1990. u Poljskoj odlučeno je da se ovaj dan službeno proglasi Svjetskim danom Roma.

Ako izuzmemo Židove, teško da ima naroda koji je u povijesti čovječanstva pretrpio više progona i nepravdi te patio zbog predrasuda i krivih predodžbi koje su drugi imali o njima. Narod koji nikada nije imao vlastitu državu, vojsku ili nekakvu centralnu vlast i čiji su pripadnici uvijek bili osuđeni živjeti na rubu društva bio je kroz povijest žrtva samovolje što pojedinaca što većine stanovnika pojedinog kraja pa i država, najčešće samo toleriran ali nikada prihvaćen kao ravnopravan.

Budući da o Romima ne postoji pisana povijest u vidu kronika niti postoji usmena predaja o njoj, o njihovom porijeklu kao i migraciji nastalo je više hipoteza. Danas se smatra kako su Romi narod indo-arijskog porijekla. U prilog tome govore genetska, ali i lingvistička istraživanja. Razlog njihovog napuštanja područja Indije nije razjašnjen. Jedna teorija nastala na temelju epa Šahname kako je perzijski kralj Bahram V., saznavši da siromasi ne mogu uživati u glazbi, tražio indijskog kralja da mu pošalje 1000 svirača na lutnji. Kada su oni došli poslao ih je da sviraju siromašnima davši svakome magarca, vola i tovar žita kako bi mogli živjeti od zemljoradnje. No, svirači nisu znali niti željeli obrađivati zemlju te kada su pojeli volove i žito vratili su se kralju natrag, a ovaj razbjesnivši kada je vidio da su oni protratili što im je on dao potjerao ih je da lutaju svijetom na magarcima.

No, najraširenija hipoteza o migraciji Roma iz Indije prema zapadu je ona vezana uz ratne pohode sultana Mahmuda Gaznevija (oko 1000. n. e.) čije se kraljevstvo prostiralo od sjeverne Indije do Kaspijskog mora. Prema njoj su se njegovi vojnici poslije poraza počeli seliti zajedno sa svojim obiteljima i robovima koji su bili pripadnici nižih kasti na zapad prema Bizantskom carstvu. Također je rašireno vjerovanje da Romi potječu od indijskih Dalita, odnosno kaste nedodirljivih, što se temelji na grčkom nazivu za njih: Athinganos (Ἀθίγγανος), što znači nedodirljivi a iz kojega je vjerojatno nastao naziv Cigani.

Jednom kada su došli na područje Bizantskog carstva njihov migrantski put podijelio se na dva dijela. Prvi je vodio preko Balkana prema srednjoj Europi i dalje, a drugi je vodio preko Egipta i sjeverne Afrike do Pirinejskog poluotoka i dalje u Europu. Za pripadnike romskih skupina koje su u Europu došle drugim smjerom uvriježio se naziv Egipćani odnosno Gypsys, Gitans, Gitano. Obe struje susrele su se u 15. stoljeću u Francuskoj. Kako su europske zemlje kolonizirale druge kontinente tako su se i Romi ubrzo našli među stanovnicima novog svijeta.

Sudbina Roma u Europi je od samog početka bila obilježena diskriminacijom, zabranama i progonima. Gradovi, pa i cijele države su znale Romima zabranjivati ulazak i boravak. Tako je engleski zakon Egyptians Act 1530 Romima zabranio ulazak u zemlju a onima koji su bili u Engleskoj dan je rok od 16 dana u kojem moraju napustiti kraljevstvo te je uz to nalagao oduzimanje njihove imovine, sve zbog navodnih prevara i razbojstava koje čine pod krinkom gatanja. A u Španjolskoj je Karlo II. 1695. kraljevskim ediktom ograničio boravak Roma na točno određeni broj gradova, da bi Ferdinand VI. 1749. naredio raciju, poznatu kao Gran Redada de Gitanos, u kojoj su uhvaćene Rome slali u radne logore. Muškarci su morali raditi u rudnicima, brodogradilištima i sl., a žene i djeca na izradi platna. Racija se financirala prodajom romske imovine.

Daleko najveća stradanja Romi su pretrpjeli za vrijeme II. svjetskog rata u genocidu poznatom pod nazivom Porajmos. Točan broj romskih žrtava u Porajmosu nije poznat te se tako barata podacima od 220.000 do 1.500.000 ubijenih. Razloge tome treba tražiti u nedostatku točne evidencije kao i u činjenici da je njihov progon počeo puno ranije kada su zatvarani pod optužbama „asocijalnog ponašanja“. S donošenjem Zakona za zaštitu njemačke krvi i časti omogućeno je oduzimanje državljanstva Romima i Židovima, a time i svih građanskih prava što je otvorilo put progonu osoba koje „nisu postojale“ i tako nisu navedene u bilo kakvoj evidenciji.

Niti danas, u 21. stoljeću, Romi nisu u stvarnom životu punopravni članovi zajednice. I dalje se prečesto razmišlja o njima kao o „Ciganima“ koji prose po ulici zaboravljajući koliko bi svi mi bili siromašniji da nije bilo jednog Djanga Reinhardta, Nicolasa Reyesa, jedne Marianne Rosenberg, Esme Redžepove ili onih koji u sebi nose samo dio romske krvi poput Charlieja Chaplina, Yula Brinera, Boba Hoskinsa pa sve do Michaela Cainea te (navodno) čak i Elvisa Presleya.

Gelem, gelem, lungone dromensa
Maladilem bakhtale Romensa
A Romale katar tumen aven,
E tsarensa bahktale dromensa?

A Romale, A Chavale

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here