Rijetko se vozim gradskim prijevozom. Znam da griješim. U godinama sam kad bih mogao komotno prosjediti čitavu trasu puta jer još uvijek ima, mlađih, pristojnih ljudi; onih koji ustaju starijim osobama i trudnicama. Starijih osoba je po tramvajima dosta, čak previše. Trudnica znatno manje. Toliko malo da je vjerojatnost da bih ipak morao stajati zanemariva. Ipak kad se tako zalomi nije mi teško ustati. Nema ljepšeg osjećaja nego kad vas mlada žena s povećim trbuhom pogleda zahvalno jer ste joj ustupili sjedalicu. Dio njezina blaženstva prenese se nekako i na vas. Trudnice su zakon!

Jednako tako lijepo je u proljeće vidjeti kad majke izvedu svoju djecu u parkiće i dječja igrališta. Ponekad i očevi. Čini se ne tako davno i sam sam to radio. Djece tada bijaše više a ljuljački manje, pa sam s mladima mamama morao pregovarati o vremenu ljuljanja za svoje potomke. Danas dijete može nesmetano konzumirati svaku igračku na igralištu bez da se sastane s drugim djetetom. Gledam klinca u pješčaniku, sam samcat puni pijesak u kanticu, pa je prazni, pa opet puni, u nedogled, usput priča nešto, onako sam sebi u bradu. Na klupici sjedi mu majka, i ona priča sama sebi u bradu. Valjda ima hands free. Mali nema hands free. Nema ni brata, ni sekice; ni društva. Ima samog sebe.

Nije pametno dugo promatrati djecu po igralištima. Ionako se to vrijeme više nikad neće vratiti, a i dok je bilo nisam bio pretjerano moderan otac. Kad se Najdražoj približavao termin poroda izdaleka sam je oprezno priupitao da li bi željela moju nazočnost u „tom momentu“, na što je ona lukavo odvratila protupitanjem: „A da li ti to želiš?“. Moj stav je tada bio, a i danas jest, da je nazočiti ozbiljnoj stvari u kojoj ne možeš puno pripomoći veoma neozbiljno; zapravo smetnja. S obzirom da sam doktor sasvim neke druge struke rađaona me u životu nikad nije vidjela; niti ja nju.

Tako sam izbjegnuo najtraumatičniji dan u životu svojih potomaka. Onaj koji piše na njihovim osobnim iskaznicama. Oni mi to ne zamjeraju. Ni Najmilija, provjerih to neki dan! Prvi susret s potomstvom dogodio se u puno lagodnijim okolnostima, poslije. U auli Petrove bolnice. Nepoznata sestra izručila bi mi zavežljaj još nepoznatija sadržaja. Vlastitu djecu. Kada sam preuzimao sina on je spavao, pomalo bljedunjavo žut. Kćer je opet, kad sam je prvi put uzeo na ruke, otvorila oči i ozbiljno me pogledala pogledom koji nikad neću zaboraviti. Bila je rana jesen, a njen miris širo se dvorištem Petrove bolnice. Bilo je to davno. U prošlom tisućljeću. Kad su na svijet još uglavnom dolazila djeca. Prava. Osobe. I danas dobro pamtim savjet jedne tadašnje radio-psihologinje roditeljima: „Ne zaboravite, i vaše dijete je osoba!“

Stiglo je drugo doba. Kažu da Hrvatska nestaje. Stari i propada. Svi zabrinuti; atmosfera skoro panična. Nema beba! Ne rađaju se bebe, a i ako se rađaju manje se rađaju nego što se umire. Da se češće umire rođenih beba bi možda bilo dovoljno. Ali ne umire se. Nitko ne želi umrijeti. Svi žele živjeti zauvijek: mladi, lijepi i bogati. Vele da zbog toga trpe mirovinski fondovi. Gluposti. Penzije su ionako male da manje ne mogu biti. Bar onima koji su za njih rintali 40 godina.

Onima koji ih nisu u potpunosti zaradili i nisu toliko male. Jest da bi mogle biti veće pa da se ima za sportsku i kladionicu od prvoga do prvoga, a ne kao sada, da se već iza petnaestog u mjesecu mora na karticu; na strane, Internet, kladionice. Škrti ministar financija umjesto da uzme novi povoljni kredit, digne penzije, pa da se „kolo sreće“ zavrti, pokušava kontrolirati Web stranice „ilegalnih“ kladionica; uglavnom bezuspješno. A i ti krediti nisu više tako skupi sada kad nam je krediti rejting prestao biti smeće; kad je rejting investicijski. Prvi investicijski stupanj do smeća. Pet-šest posto godišnja kamata, prava sitnica za novac koji za svoga života ionako ne kanite vraćati jer će te ga kvalitetno reinvestirati, reinvestirati na kladionici.

Rijetki koji bi mogli imati pristojne penzije ne žele u njih. Demografi i rektori, profesori i akademici, počasni doktori i primariusi. Svi one sa 65++ tek ulaze u najkreativnije razdoblje svog života. Pucaju od snage; fizičke i intelektualne. Gdje baš sada, kad su najbolji, najsposobniji, najvještiji da ih se škartira. Nema tog mladca koji bi im bio ravan!

Političari paničare. Boje se za svoje birače. I svoje mirovine. Povlaštene. Ako nema beba tko će raditi za njih. Predsjednica paničari, također. Ono par domaćih porodilja od Božića do Nove godine babice umjetno drže na trudovima; sve da bi Metropolonačelnik i Predsjednica imali koga darivati kao prvu novogodišnju bebu kad poslije prasetine, francuske salate i pjenušca krenu u obilazak bolnica.

S propovjedaonica se isto zalažu za bebe; i rođene i nerođene. I one smrznute; potencijalne. Oni su se uvijek sustavno brinuli za pomladak; i svoj i tuđi. To im je u opisu radnog mjesta. Davnih osamdesetih Pajtonovci su ovako opjevali tu iskonsku ljubavi prema svoj, pa i prema nerođenoj djeci.

I sindikati brinu za bebe. Puna im usta demografije i podataka kol’ko ‘ko dugo živi. Prijete i referendumima. No u svoj toj žestokoj borbi za bebe i penzije razvidna je samo jedna iskrena i istinska bitka; bitka za očuvanjem vlastite izlišnosti.

Najveću paniku ipak šire mediji; i pisani i govoreni i uprizoreni. Čitanost pada. Slušanost pada. Gledanost također. Roditelji više ne pale televizore u jutarnjim satima da bi skinuli s grbače male napasti koje mogu po čitave dane samo zanovijetati: Mama zašto ovo? Tata kako ono? Tko bi smogao snage i znanja odgovarati na sva ta pitanja? Pokretne slike s malih ekrana uglavnom uspijevaju eutanazirati tu silnu želju za spoznajom. Ali kako je beba sve manje, manja je i potreba za jutarnjim programom. A kad pada gledanost nema reklama. A kad nema reklama nema prihoda. A bez prihoda tko bi planirao nove bebe? A kad nema beba gledanost pada i tako u spirali. Demografsko-medijskoj crnoj spiralu deficita beba.

Pitam se kad su to djeca prestala biti djeca i postala bebe. Kad su to djeca od osoba postali fetiši vlastitog nam beskonačnog trajanja. Kumiri osobne beskrajne mladosti. Kad su to djeca postala bebe, amorfna stvorenja bez vlastite osobnosti koja bi nekakvim čudom trebala spasiti ovu nesretnu Zemlju. Kada su se to djeca pretvorila u bebe koje kao svi vole, a ipak sve što rade za njih i s njima je tek ugađanje vlastitoj neutaživoj želji za vječitim životom.

Je li sve počelo sa željno iščekivanim pet milijarditim stanovnikom Zemlje? U Zagrebu se 1987. godina održavala Univerzijada. U klinici za ženske bolesti i porode u Petrovoj ulici, te subote, 11. srpnja, u 8 sati i 35 minuta prvi put je zaplakao maleni Matej G. Bebu dugu 53 centimetara i 3600 grama tešku uslikalo s Generalnim sekretarom Ujedinjenih naroda Javierom Perezom de Cuellarom. Ta je slika obišla svijet. Je li baš Matej bio prva beba? Prvo dijete kojem su vlastitu osobnost oteli slikajući ga s potpunim strancem u neke čudne propagandne svrhe koje je i danas teško dokučiti.

Možda je sve počelo dvanaest godina poslije kad je za šest milijarditog stanovnika planete Zemlje UN-ov Populacijski fond (engl. United Nations Population Fund – UNFPA) označio malodobnog Adnana M. rođena 12. listopada 1999. u Sarajevu. Tamo se tada našao ondašnji UN-ov glavni tajnik Koffi Annan. Posjet je iskoristio i za obilazak porodilje i bebe. Postoje neke računske kontroverze oko ispravnosti projekcije rođenja pa mali Adnan nikada nije certificiran kao šest milijarditi stanovnik Zemlje. Ovaj put bila je to tek administrativna greška smutljivog Koffija Annana koja nije ponovo dovela do genocida kao 1995. kad je taj isti hajvan izručio zaštićenu Srebreničku enklavu Ratkovim ubojicama.

Teško mi je i pomisliti, ali moguće je da je sve počelo još znatno, znatno ranije, kad su arhitekti života i smrti oduzeli osobnost svoj Djeci rođenoj na ovim našim prostorima i pretvorili ih u „olovne vojnike“ za svoje strateške igre širenja i osvajanja, ubijanja i raseljavanja. Možda smo i mi koji smo do sada mislili da smo bili djeca i imali djetinjstvo zapravo bili samo igračke u rukama tih moćnika. Njihove Lutke bez osobnosti – Bebe!

Nisam siguran da se puno toga može popraviti, ali u jedno sam siguran i bilo bi dobro da se ne zaboravi: „I vaše dijete je osoba!

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here