Autor: Marjan Gašljević

Koliko smo mi Hrvati bili sretni i oduševljeni u trenutku osamostaljenja i izlaska iz „socijalističkog mraka“ uopće nije bilo dvojbeno. Bila je hrabra odluka u to vrijeme krenuti u avanturu osamostaljenja dok su svi čimbenici države iz koje smo se izdvajali bili apsolutno protiv, javno prijeteći opakim instrumentima s kojim su nas željeli zadržati u gušećem zagrljaju zajedničke države u kojoj su propovijedali ravnopravnost svih naroda i narodnosti. Da se nije radilo o avanturi vizionara samostalne hrvatske Države jasno je iz same činjenice da se je točno znao cilj i put do tog cilja usprkos zastrašujućoj snazi protivnika hrvatskog osamostaljenja. Sjećanja iz tog vremena na koje sam izuzetno ponosan jer sam i osobno dao majušni doprinos majušnog čovjeka da na tom teškom putu istrajemo i dođemo do krajnjeg cilja čine me, s jedne druge strane, žalosnim. Žalosti me činjenica da su baš tada mnogi moji sunarodnjaci, prijatelji, kumovi, kolege s posla i susjedi ne samo sumnjali u ispravnost tog puta i dvojili koju stranu odabrati već su i opstruirali trud da se taj put izgura na što manje bolan i težak način.
I mnoge Države iz „okruženja“, a i šire u svoj svojoj razvikanoj demokraciji nisu baš nešto blagonaklono gledale na naša nastojanja, onemogućavale su nas čak na različite, što političke, što gospodarske pritiske držeći često i besramno štangu čak i u trenutcima kada smo bili izloženi teškim i genocidnim stradanjima tih koji su nas željeli zadržati u toj neprihvatljivoj zajednici. Već tada demokracija kao demokracija nekako mi je blago tuknula na nešto blago neprihvatljivo ali svakako daleko prihvatljivije od jednoumlja gdje smo izlazili birati jedinu ponuđenu mogućnost na koju nikako nikada nismo mogli utjecati.
Pet godina nisam, jednostavno, stigao razmišljeti o demokraciji. Radio sam neki drugi posao u kojem se je demokracija, i bila je to jedina istinska, svodila na osobnu odluku prebaciti polugu paljbe na „P“ ili „R“. Bila je to racionalna demokracija.
Povratak u „realnu demokraciju“ bio je kao neko buđenje iz sna protkanog mnogim noćnim morama. Ubrzo, nakon euforije pobjednika, shvatio sam koliko je opaka ta realna demokracija koja je uspješno raspredala stambeni fond usput, uglavnom, zaboravivši nas koji smo bili „tko zna gdje“. Većina je bila zatečena i činjenicom da od firmi u kojima su radili dok nisu otišli „tko zna gdje“ nije ostala ni travka, a u drugima su, pak, stolovali neki novi kravataši. Za nas jednostavno nije bilo mjesta u toj „realnoj demokraciji“, a bome, nismo se znali niti ponašati po uzusima koji su u njoj ustrojeni.
Uz iskreno ali, poslije će se pokazati do ogoljenja, naivno vjerovanje u demokraciju koja je tu oko nas vjerovali smo da će se novostvorena naša nova demokratska država pobrinuti za nas. Omogućiti će nam sudjelovanje u demokratskim procesima u kojima će mo birati i biti birani, te braniti ideje boljitka i prosperiteta svih građana. Omogućiti će nam i pravo na rad kojim će mo osigurati dostojanstven život našim obiteljima, obrazovanje našoj djeci uz prava jednakih mogućnosti i dostojanstvo u starosti.
I dok su ti novi kravataši, poslije vidjesmo da u stvari i nisu novi već, uglavnom, prokušani kadrovi i njihovi crveni prinčevi, bacali prašinu u oči uzvikujući u čast „onima koji su položili svoje živote na oltar Domovine“, ozarenih lica smo im vjerovali i pljeskali njihovoj novoj demokraciji u podsvjesti znajući da Ti naši prijatelji nisu „položili život“ već su im život oteli. Oteli ti kravataši i njihovi kompanjoni s kojima će, poslije, na janjetinu i birano vino, a mi, eventualno, na grah iz kotla u plastičnim zdjelicama koji nas je hranio svih onih godina dok smo „polagali živote“.
I, eto, dogurali smo i do „žeton demokracije“. To je jedna viša razina demokracije u kojoj je moral toliko „realna stvar“ da je stao na rep logici. Žeton demokraciju je, izgleda, patentirao, a odmah je opće prihvaćena, gospodin Bandić. Koliko je to svjetski važna stvar reagirao je i rektor Zagrebačkog sveučilišta dodjeljujući počasni doktorat izumitelju. Priča se u kuloarima da uskoro slijedi i kardinalska čast za izumitelja jer jedino, za sada, Kaptol nema nekih prevelikih fleka na svojoj fasadi.
Što je, u stvari, žeton demokracija? Žeton demokracija je, dakle, samo jedan oblik demokracije u Hrvata u kojoj građani biraju svoje predstavnike na različitim razinama i u različita tijela upravljanja i vladanja na osnovu programa i ponuđenih ideja što njihovih stranaka koje ih kandidiraju što njih samih na neovisnim listama. Istodobno građani nemaju nikakvog utjecaja na izbor imena koja će se naći na listama već je to prepušteno isključivo autokratskoj odluci ranije rečenih i definiranih kravataša. Naravno, uvjet za mjesto na listi je pripadnost stranci, odnosno, opciji. Sama stranka ili opcija ima svoj politički i gospodarski program koji je svrstava na mjesto političke ruže vjetrova.
O bitkama koje se biju oko tih famoznih mjesta na listi svakodnevno slušamo. Tu se „stranački prijatelji“ udaraju svim mogućim oružjima, koriste se i institucije i prostitucije između kojih i nema nekih vidljivih granica. Da se u strankama i opcijama nešto i ne cjeni vjernost i rad, u što bi se mnogi zakleli, možemo vidjeti upravo iz lista ponuđenih biračkoj javnosti ovih dana. Što se može iz njih izčitati i koja je poruka da se rad u stranci isplati. Koja je to nagrada za rad i vjernost ako, recimo, u stranci koja se diči s tridesetak tisuća članova dio kandidata čine osobe van stranke koje je baš nisu štedjele u svojim kritikama. Tužno je da među tih tridesetak tisuća nema dvanaest kandidata kojje bi s ponosom mogli istaknuti. Ili, recimo, ako na nekoliko stotina tisuća vrijednih stranačkih članova na liste moraš baš postavljati osobe s kriminalnim i drugim obilježjima koje nimalo ne pripadaju u uljuđeno društvo.
I onda, kada se takvi već usidre na nekoj sinekuri, pa i s glasovima samo svojih roditelja, u kojoj mjeri glasač može vjerovati da će isti braniti opciju i program na kojem je „ušao“. Nimalo. Najbolje je taj trenutak dizanja ruke protumačio gospodin Bačić rekavši: „Čovjek ulaskom u stranku gubio dio svog suvereniteta.“
Dalje će nas, dakle, predstavljati „čovjek bez svog suvereniteta“. I takav onda može i jest predmet trgovanja vlašću jer će on uvijek bez obzira na platformu na koju se je kleo u izbornom procesu dići ruku onako kako mu naloži vlasnik koji mu daje i uzima mandat.
Da ne kažem da od demokracije na taj način nema niti „d“ i da smo se s tim, izgleda, pomirili, a utjehu nam nudi samo naziv „žeton demokracija“ koja nas malo izdiže iznad plemenske zajednice. Što se, pak tiče političke ruže vjetrova jedini siguran i znan „vjetar“ vam je onaj Vaš koji, uglavnom, traje čak i dulje od ovog definiranog u „ruži“.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here