Nenadani susret u Sambotelu

0

Autor: Marjan Gašljević

Nenadani susreti uvijek imaju posebnu draž. Nekada znaju biti i ne baš ugodni ali njih se bolje ne sjećati. Jednom prilikom nakon cjelodnevnog i cjelonoćnog putovanja autobusom preko 1600 kilometara izađem iz autobusa u rano, prohladno i maglovito jutro jednog njemačkog grada i prva osoba koju sretoh bijaše moj susjed kojeg ne vidjeh desetak godina. Pozdravili smo se kao da se sretosmo pred našom sisačkom zgradom i produžismo svatko svojim putom. Čudio sam se dosta poslije ovom nenadanom i običnom – neobičnom susretu.
I dok se prisjećam toga, zbilja neobičnog, susreta u prisjećanje mi dolazi mađarski grad Sambotel (Szombathely – izvedenica od „subota“ i „mjesto“ jer se je ovdje svake subote održavao sajam) u kojem sam doista imao nenadan, neobičan i poučan susret. Ovaj grad s osamdesetak tisuća stanovnika nalazi se u sjevero-zapadnom dijelu Mađarske, dvadesetak kilometara od austrijske granice i sjedište je Železne županije. Grad je prijetelj Siska s kojim je povijesno povezan u liku i djelu svetog Kvirina, prvog sisačkog biskupa i, danas, zaštitnika Siska i ponovno ustanovljene sisačke biskupije.
Sv. Kvirin je bio biskup u Sisciji, a za vrijeme progona kršćana po caru Dioklecijanu sklonio se iz Siscije ali je uskoro uhvaćen i odveden u Savarij, današnji Sambotel, gdje ga je namjesnik Amnecij pokušao nagovoriti da se odrekne kršćanske vjere. Kada je to biskup odbio osuđen je na smrt. Vezali su mu mlinski kamen oko vrata i bacili u rijeku Perint koja teče kroz Sambotel (prema nekim izvorima sv. Kvirin je bačen u rjeku Sibaris u gradu Đunđuš (Gyongyos)). Tada se je desilo čudo jer je biskup plutao na vodi hrabreći vjernike riječima: „Sad tek u pravom smislu izvršavam svoju svećenićku službu, kad ću samog sebe podnijeti na žrtvu Bogu.“ Pomolio se i onda je potonuo. Danas se u središtu Sambotela pored mosta na rijeci nalazi spomen ploča na ovaj događaj, a nedaleko je i velika crkva posvećena ovom svecu.
Veze Sambotela s Hrvatskom su i preko Gradišćanskih Hrvata koji žive u ovom gradu i okolici posebno u mjestu Petrovo selo gdje su većina te i obližnjem Čataru gdje ih je oko 40%. Fascinira činjenica o njihovom ponosu što su dio hrvatskog nacionalnog korpusa ali i činjenica čuvanja nacionalnog identiteta, običaja i jezika. Zanimljivo je bilo razgovarati s tim ljudima slušajući njihov arhaični hrvatski jezik, a porijeklo se najbolje vidi prilikom odlaska na mjesno groblje gdje, čitajući imena i epitafe, na trenutak imaš osjećaj da si „doma“. Sačuvati jezik gotovo pet stotina godina od odlaska iz Hrvatske zbiljski je fascinantno, a činjenica da u Sambotelu od 1991. godine djeluje Odsjek za hrvatski jezik i književnost na visokoj školi „Daniel Berzsenyi“ , a na Pedagoškom fakultetu postoji Katedra za hrvatski jezik i književnost uvelike govori da će i dalje biti očuvan jer se na tim učilištima školuju kadrovi koji će predavati hrvatski jezik od dječjih vrtića do visokih škola.
Župna crkva u Sambotelu posvećena je sv. Martinu iz Toursa, biskupu koji je ovdje stolovao. U kripti ove crkve pokopan je Ivan Blažević prozaist i pjesnik hrvatske provincijencije i farnik u Koljnofu. Ovaj dušebrižnik je na isteku Drugog svjetskog rata braneći žene i djecu koji su se sklonili u farofu od sovjetskih vojnika teško pretučen te je zbog ozljeda preminuo 29. 5. 1946. u bolnici u Sambotelu.
Ovdje je poučavao i Nikola Benčić, jezikoslovac, filolog, povjesničar i prvi Gradišćanski Hrvat doktorant slavistike. Ivan Mažuranić također je školovan na liceju u Sambotelu.
Prepun doživljaja, informacija i saznanja o gradu za koji donedavna gotovo nisam niti čuo bauljao sam glavnim sambotelskim trgom zjakajući naokolo. U jednom sam trenutku „gurnuo“ lika nonšalantno naklaćenog pred jednom kućom starije gradnje. Taman kad zaustih „oprostite“ shvatim da je lik brončan. Zainteresirano sam ga ogledao saznavši da se radi o velikom irskom piscu James-u Joyce-u. Što on radi u Sambotelu? Začuđeno sam se pitao. Ključ je u Uliksu (Ulysses) poznatom i, za neke, kontraverznom klasiku. Zašto kažem kontroverznom. Pa i suvremenik Paulo Coelho izrazio je, hajd recimo, skeptičnost prema ovom književnom klasiku i ako je u ova „moderna vremena“ proglašen najboljim romanom napisanim na engleskom jeziku 20-tog stoljeća.
Čitajući, međutim, više puta ovo djelo nisam previše pridavao pozornost porijeklu glavnog junaka Uliksa, Leopolda Blooma, čiji je otac Rudolf Virag mađarski Židov iz Sambotela. Cvjetni je Leopold Bloom napustio židovsku vjeru oženivši se Marion – Molly kćerkom majora Tweedy-ja rđenom na Gibraltaru gdje je i upoznala Blooma. Kako se radnja cijelog romana događa u, praktički, jednom danu, od 8 ujutro 16. lipnja 1904. do 3 sata poslije ponoći slijedeće dana (17. lipnja 1904.) ljubitelji romana su datum 16. lipnja proglasili „Bloomovim danom“ ili „Bloomsday“ kada šeću po Dublinu putom kojim je šetao Leopold Bloom ili „Bloomovom rutom“.
Turistički djelatnici Sambotela osjetili su turistički potencijal ovog dana i povezanosti Dublina i Bloomovog lutanja po tom gradu 1904. sa svojim gradom pa su, i ako fiktivnog Rudolfa Viraga, smjestili u ovu kuću na Glavnom trgu 2004. godine od kada velik broj Dublinaca dolazi ovdje na Bloomsday standardno ispijajući velike količine piva i wiskiya uz poznate ljute kobasice slaveći svoje književne junake govoreći: „Da je Bog želio da Irci vladaju Svjetom ne bi dopustio da se izmisli wisky.“
Na koncu, nemojte se, kao ja, kad svratite slučajno ili namjerno u Sambotel, „sudariti“ s Jamesom Joyceom, očekujte ga tamo na Glavnom trgu kao i dobro pivo i ljute kobasice i ako znam da će neki, kao i sam, kazati da bi se radije tamo „sudarili“ s (nekom?) Molly obzirom na njezine proporcije na koje je bila tako ponosna.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here