Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu

0

Bilo je dva sata poslijepodne kada je car Franjo Josip I. pred brojnim okupljenim građanima izveo simbolični udarac srebrnim čekićem, što ga je za tu prigodu izradio Robert Frangeš Mihanović. Tim činom je 14. listopada 1895. svečano otvoreno novo Narodno hrvatsko zemaljsko kazalište u Zagrebu.

Scenske izvedbe u Zagrebu izvodile su se još u srednjem vijeku. Bile su to liturgijske drame izvođene za Uskrs i Bogojavljenje u Katedrali i pokladne igre koje su bile upriličene u javnom prostoru. U 16. stoljeću izvode se scenska djela u Katedralnoj školi, a od 1607. do 1772. isusovci u Gimnaziji i na više drugih mjesta u gradu priređuju predstave na latinskom, potom i na kajkavskom jeziku. Nakon ukinuća isusovačkog reda scenska djela izvode se u kaptolskom sjemeništu, a krajem 18. stoljeća u grad dolaze njemačke kazališne družine igrajući predstave na Harmici i po gostionicama, ali i po plemićkim kućama.

Prva javna dvorana u kojoj su se igrala scenska djela nalazila se u samostanu klarisa, a prvo javno, Pejačević-Amadeo, kazalište bilo je smješteno u plemićkoj palači na Gornjem gradu u Demetrovoj ulici i djelovalo je od 1797. do 1834. godine gdje su, uz predstave na njemačkom jeziku, ponekad igrane i predstave na kajkavskom.

Zagrebački veletrgovac Kristofor Stanković dobio je 1833. glavni zgoditak na bečkoj lutriji i odlučio sagraditi kazališnu zgradu. U tu svrhu Gradski magistrat mu je poklonio zemljište na uglu Markova trga i Freudenreichove ulice, te on na tome mjestu prema projektu Christofora i Antona Cragnolinija gradi zgradu u neoklasicističkom stilu koja je otvorena 4. listopada 1834. godine. U kazalištu najprije nastupaju isključivo njemačke družine, da bi u njoj, godinu dana nakon njene prve izvedbe u Sisku, 10. lipnja 1840. bila odigrana predstava Junačka igra “Juran i Sofija” ili “Turci pod Siskom” čime Hrvatsko narodno kazalište započinje sa svojim djelovanjem.

No, u Stankovićevoj zgradi je osim kazališta bila smještena plesna dvorana, a u njoj je od 1848. zasjedao i Hrvatski sabor. Osim toga prostor nije ispunjavao umjetničke i tehničke zahtjeve za izvođenje predstava. S osnivanjem Opere 1870. postalo je jasno da Zagrebu treba nova kazališna zgrada koja bi odgovarala rastućim zahtjevima modernog kazališta. Kada je u potresu 1880. Stankovićevo kazalište teško oštećeno, Kazališni odbor smjesta pokreće peticiju Vladi i poduzima akciju sakupljanje novca za gradnju nove zgrade, te naručuje izradu nacrta od čuvenog arhitekatonskog biroa Fellner&Helmer iz Beča. Slijedeće godine Hrvatski sabor donosi Zakon o građenju novoga Zemaljskog Kazališta u Zagrebu koji odobrava i car Franjo Josip I.

Prvo oduševljenje i entuzijazam oko planiranja gradnje splašnjava nakon odlaska Derenčina iz Kazališnog odbora, a nije pomoglo ni to što je za bana postavljen Khuen-Hedervary koji tek 1885. ponovo obnavlja raspravu oko lokacije za gradnju, dok konačna odluka o gradnji tada nije bila ni blizu. Situacija se mijenja 1893. imenovanjem Isidora Kršnjavog na mjesto predstojnika za bogoštovlje i nastavu. On nagovara Hedervarija na donošenje konačne odluke o gradnji argumentom da u jesen 1895. car dolazi u Zagreb, što je ovoga nagnalo da presječe rasprave o lokaciji i donese odluku da se zgrada gradi na gradskom sajmištu, tadašnjoj gradskoj periferiji. Gradnja je započela 22. svibnja 1894. i već za 4 mjeseca zgrada je bila pod krovom pa se moglo prionuti unutarnjim i dekorativnim radovima. Izrađena su poprsja Ivana Gundulića i Junija Palmotića za pročelje te Vatroslava Lisinskog za zapadnu i Dimitrija Demetra za istočnu stranu zgrade, Vlaho Bukovac je napravio čuveni svečani zastor “Hrvatski preporod”, Alexander Demetrius Goltz je napravio slike na stropu gledališta, a Ivan Tišnov na stropu predvorja na prvom katu.

Na svečano otvorenje kazališta Franjo Josip je stigao u grad vlakom iz Beča. Postoji priča vezana uz taj posjet o tome kako je Khuen-Hedervary prilikom izlaska cara iz vlaka naredio da se ispod njegovih nogu prospe vreća šljunka doveženog iz Mađarske, te je rekao caru kako on sada hoda po mađarskoj zemlji. Nakon čina svečanog otvorenja, simboličnim udarcem čekića cara Franje Josipa I. na balkonu zgrade, istu večer je izvedena prva predstava, “Slava umjetnosti” Stjepana Miletića uz glazbu Ivana pl. Zajca i osma slika opere “Nikola Šubić Zrinjski”.

Hrvatsko narodno kazalište doživjeti će u slijedećim godinama pravi procvat pod upravom Stjepana Miletića. Gradi se repertoar, pri čemu se posebna pozornost posvećuje djelima domaćih autora, osuvremenjava se pozornica, povećava ansambl, osniva glumačka i baletna škola. Rast i napredak nije zaustavljen niti Miletićevim odlaskom. HNK postaje ustanova u kojoj će stasati i afirmirati se mnogi glumci, plesači, pjevači i na čijoj će pozornici biti izvedena djela brojnih domaćih autora. Tako će na pr. u 20-tim godinama prošlog stoljeća na tu pozornicu biti postavljene drame jednog mladog pisca koji se zvao Miroslav Krleža, a režirati će ih Branko Gavella. Izvesti će se tu Gotovčev “Ero s onoga svijeta” i Baranovićevo “Licitarsko srce” i, i, i…

Ali To nije sve. Na pozornici HNK nastupati će pred domaćom publikom mnoge proslavljene svjetske zvijezde kao što su: Franz Liszt, Sarah Bernardt, Richard Strauss, Konstantin Stanislavski, Fjodor Šaljapin, Karl Böhm, Dmitrij Šostakovič, Gerard Philipe, Vivian Leigh, Laurence Olivier, Marta Graham, Mario del Monaco, Maja Pliseckaja, Vladimir Visocki i mnogi, mnogi drugi.

Iza HNK u Zagrebu je put od skromnog početka do statusa najznačajnije kulturne ustanove u Hrvatskoj, a njegova prekrasna neobarokna zgrada svečano otvorena prije 122 godine je jedan od najljepših uresa našeg glavnog grada.

Autor: Aleksandar Olujić
Fotografije: iz osobne zbirke fotografija Z. Turkulina

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here