A gdje su vrtići

Foto: Miroslav Šantek Cobra

0

Autor: Marjan Gašljević

 

Ne tako davno, većina glasača su to sigurno zaboravila, u vrijeme one krizne situacije kada je do zadnjeg časa bilo dvojbeno da li će biti izglasan zagrebački proračun ili će Zagrebčanci morati istrčati na izvanredne izbore dok je notorni gradonačelnik bolovao o upitnosti kvoruma brinuo se predsjednik gradske Skupštine Mikulić. I ako, tada, na neki način „osiguran“ mjestom glavnog državnog inspektora u pouzdanoj budućnosti ipak nije mogao sakriti strah pred krahom proračuna nekako se ne napuhavajući kao obično u situacijama kada je siguran da njegova guza neće na trenicu. I dok je Bandić „škripao“ pod teretom nekoliko nekakvih boleština od fraktura do šmrkatura Mikulić je smjerno ubjeđivao građane da je najbolje ne ići na nove izbore jer to košta koliko i „najmanje 6 dječjih vrtića“. Građani su, naravno, pritisnuli svoje zastupnike i već pomalo tražili lokacije vrtića koji će biti izgrađeni ako proračun prođe. Sve te nade nekako su bile klimave i ne baš vjerodostojne i vjerojatne i onda se, na sam dan „D“, ukazao Bandić na stepenicama skupštine. Drhtureći je nešto proškripao u mikrofon a neke su se plavuše bacale na njega lizkajući ga dok je, pak, par rumonja u pripravnosti čekalo ako bi, eventualno, klecnuo.

I gle čuda. Trojica, do tada ljutitih Bandićevih kritičara, odjednom su prosvjetljeni odlučili da je bolje 6 vrtića nego nanovo izbori. Naravno, oni su to učinili isključivo radi dobrobiti svog Grada i njegovih građana. Koliko narod raduje činjenica prosvjetljenja je da su neki zatražili da Državno odvjetništvo potvrdi poštenje, dobronamjernost i brigu ove trojice zastupnika za svoje građane. Možda bi za njih bilo učinkovitije da ih je neki dobronamjerni svećenik malo „škropnuo“ a Kujundžić preko reda prepisao nešto za gastritis i probavne smetnje jer briga izaziva te boleštine ovako je samo uputio novinara Bagu k okulisti u redovitoj proceduri pa će ovaj za petstotinjak dana doći na red za pregled a nama ostalima preostaje vrijeme, jer „vrijeme liječi sve boleštine i rane“, kako reče dobronamjerni ministar.

Mikulić je, dakle, odahnuo i što mu drugo preostaje nego da se ponovno napuhava u stilu El Tora iz onog nekog crtića kojeg vole djeca. Bandiće se, pak, odvukao u bolnicu ili, možda, što poslije vidjesmo, na kurs za bageristu i sve je opet na svom mjestu. A djeca? Djeca nek gledaju crtiće i sanjaju vrtiće. A pogodite što rade tri „heroja“ koji su spasili vrtiće? A zašto bi poslije svega uopće nešto radili?

Nekako tako s tim nesretnim vrtićima, školama i igralištima političari se vole poigrati uvijek kada im neki izvanredni izbori zatopću pred vratima: „Znate li vi koliko koštaju ti i ti izbori?“ Zabrinuto bi upirali u građane: „Znate li vi koliko se vrtića, škola, dječjih igrališta moža napraviti za tu lovu?“ Narod, naravno, preko svojih zastupnika skoro uvijek pa popusti jer je njima svejedno znajući da će „njihovi“ zastupnici koji razumiju cijenu preuzeti „političku odgovornost“ za pizdariju koja slijedi. A poslije? Ma, raja i tako pamti do nekih tri mjeseca bar tako kažu politički analitičari a nakon tog proteka vremena opet slijedi strašenje s vrtićima, školama i igralištima.

Eto, i ovih dana imamo situaciju gdje se legalno neće izgraditi nekoliko vrtića, škola ili igrališta jer će planirani novci otići na izbore koje su, hm, željeli neodgovorni stanovnici te najveće, najnenastanjenije i najsiromašnije županije. Imamo izvanredne izbore u Lučko-senjskoj županiji gdje na izbore treba izaći nešto od pedesetak tisuća stanovnika ove najveće hrvatske županije i birati između HDZ-a i HDZ-a. Ma da su bar popustili pa da ljudi toliko ne dvoje pa dozvolili da na izbore istrči i Dalija sa svojim START-om. Zvučalo bi malo demokratskije od bratoubilačkog rata egotripera.

Odjednom vrtići, škole, igrališta više nisu u središtu pozornosti što je i logično. U toj županiji, na žalost, sve je manje djece kojima trebaju takvi kapaciteti a škole s i tako zatvaraju jer u njih nema tko ići propadajući i nudeći skloništa sve većem broju izbjeglica koji su svoj put prema Europi pronašli skrivajući se na svom putu kroz ove opustjele i podiviljale krajeve.

I dok se lamanterajući od grada do grada, od mjesta do mjesta aspiranti političke moći u ovoj županiji busaju u prsa junačka uvjeravajući sljedbu da je „pobjeda njihova“ a tada slijedi opći procvat prvenstveno za one koji klapću u stopu za njima malobrojni preostali stanovnici krše ruke ispucale od teškog rada na škrtoj zemlji sliježući ramenima i brišući suzu u oku za svojim mladima koji su život i mrvicu blagostanja potražili negdje daleko preko „grane“ sve na tragu vica u kojem afganistanski izbjeglica pita hrvatskog policajca kolika mu je plaća. Kada mu ovaj kaže izbjeglica ga začuđeno pogleda i reče: „Što čekaš? Kreni s nama.“

A vrtići? A djeca? Nek’ gledaju crtiće i sanaju vrtiće.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here