Intervju sa pjesnikom Duškom Babićem

0

Autor: Maja Šiprak

Duško Babić rođen je u Zadru, 12.09.1960. godine. Tu je završio osnovnu i srednju školu, a diplomirao ekonomiju na Zagrebačkom sveučilištu. Osnovna umjetnička preokupacija bila mu je  glazba, pa je, uz komponiranje, počeo pisati tekstove, da bi kasnije ljubav prema pisanoj riječi i stihu prevladala. Pojavom interneta i olakšane mogućnosti umjetničke i društvene komunikacije, počinje objavljivati pjesme na stranicama društvenih mreža, gdje je s vremenom prihvaćen kao vrstan pjesnik, s velikim brojem objavljenih pjesama. Stihovi su mu objavljeni i u zajedničkim zbirkama i zbornicima (Izvan dometa – KNS Sarajevo, Klub 21 – Smederevska Palanka, Pisanija – Vranje, More na dlanu, Dotaknuti stihom– Kultura snova, Zagreb, Pesem.si – Velike Lašče, Slovenija i mnogim drugim), a ušao je i u Antologiju balkanskog sublimizma, koja je objavljena u Belgiji, kao jedan od desetorice suvremenih pjesnika iz Hrvatske, u kojoj je njegov rad prikazan sa deset poema prevedenih na francuski jezik.
2013. godine objavljena mu je i prva samostalna zbirka poezije pod nazivom Prva četvrtina srca.
Druga knjiga, pod naslovom Akvarij za Svijet, također zbirka poezije, izišla je u studenom 2015.-e godine, a dobila je više nagrada i priznanja kao najbolja knjiga poezije u 2015-oj. Treća knjiga, pod naslovom Knjiga o majci, objavljena je 2017. godine.
U pripremi su i 3 nove knjige, kao i knjiga prepjeva na slovenskom jeziku.
Oženjen, živi u Zagrebu.

Maja:
Što je za Vas poezija, odnosno, što ona nije?

Duško:

POEZIJA NIJE

Poezija nije
demonstriranje sile
ogromne erudicije
nabrajanjem svega
što si ikad pročitao
naučio iz pametnih knjiga

ali može biti

Poezija nije
prekomjerno intelektualiziranje
uz isto takvo rabljenje
tuđinske riječi
gdje joj mjesto nije

ali može biti

Poezija nije
cvrkutanje o ljubavi
dok misliš
da te netko jako voli
a onda ga mrziš
stihom svakim
kad te ostavi
kao užeglo ulje
na tavi

ali može biti

Poezija nije
ultrapatriotizam
ni vjersko raspamećivanje
pogotovo u dane
kad se to od tebe traži

ali može biti

ako platiš ručak i kavu
nadobudnom nadrikritičaru
u nekom restoranu
uz milu i prljavu
rijeku Savu.

Maja:
Kakvo je Vaše mišljenje o nakladničkim kućama, izdavačima u Hrvatskoj i njihovom odnosu prema pjesnicima?

Duško:

IZDAVAČKA KUĆA

Pjesnike treba izdavati nasumično
ili po nekom fašistoidnom sustavu:
recimo ove godine izdavat ćemo
pjesnike čiji je zbroj slova
u imenu i prezimenu
djeljiv sa tri
a iduće one koji su viši
od metar i osamdeset četiri
ženama treba prići još i strožije
tiskati im pjesmice na vrećice
ili najsitnijim fontom
na etikete pomodarske robe
pomiješati im te čeznutljive stihove
s receptima u kuharicama
ispisivati po transparentima
gdje se traži veća plaća
iako je tvornica davno zatvorena
i nitko se više ni ne sjeća
što je zapravo proizvodila
možda se baš radilo
o nekoj velikoj izdavačkoj kući
u kojoj su pjesnici
proizvodili uzornu liriku
hvatajući se veselo u narodno kolo
za vrijeme pauze
kad se dijelio ručak.

Maja:
Kako gledate na odnos akademskih, etabliranih, nagrađivanih pjesnika, samoprozvanih velikana prema ostalim pjesnicima koji čine poetsku scenu u Hrvata?

Duško:

NEBESKA AFIRMACIJA

Etablirani pjesnik
odbijao je sve pozive na kavu
i druženja
s neetabliranim pjesnicima
a sve da ga ne bi
ni slučajno
povezali s kakvim neetabliranim
neafirmiranim amaterima
ali je istovremeno patio
što su njegove pozive na kavu
i druženja
odbijali oni etabliraniji od njega
koji su se kočoperili
velikim priznanjima i nagradama
diplomama, poveljama i pjesničkim
zlatnim bulama
a koji su ga odbijali
jer je bio nedovoljno etabliran
da bi ga primili
u svoje društvo etabliranih
za života samoproglašenih
velikana
dok je onaj na vrhu
spavao sam
na zasluženim lovorikama
zauvijek šutljiv
u nebeskom stihu.

Maja:
Kako mislite da će završiti Vaša pjesnička “karijera”?

Duško:

KAO ARSEN

Završit ću i ja
kao Arsen
u meni orgijat će duga
besramna jesen
na radiju svirat će
ono sve što znaš o meni
(to je stvarno tako malo)
ili kakvo moje
još neuglazbljeno
veliko djelo
netko će mi obući
bez pitanja
na neživo tijelo
bijelo odijelo
završit ću baš
poput Arsena
premalen za drvenu kolibu
(od smreke ili jasena)
a prevelik za zemlju
ovako neizbrušen i nesavršen
kao Arsen
s manjkom organa
na autopsiji
a viškom neakademskih stihova
o tebi jedina ljubavi
forgive me
ili po naški oprosti mi
tek na kraju
svi naučimo letjeti.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here