Bazen ili močvara

Autor: Marjan Gašljević

 

Koliko li se samo puta prisjetim ove zgode. Tada, razmišljajući o močvari, vjerovao sam da će, ako doživim ovo vrijeme današnje, močvara nestati, biti isušena međutim, bar mi se čini, ili možda nisam u pravu, močvara se svaki dan sve više prelijeva.
U neka tamo danas već poodavna vremena našao sam se u situaciji koje sam se sjetio ovih dana i jednostavno me tjera razmišljanja o toj situaciji podjeliti odnosno sročiti u jedan tekst pa ta sjećanja ili arhivirati ili ostaviti na „blanco“ promišljanju. Te 1993. godine pozove me zapovjednik u svoju kancelariju. U sobi začuđeno zamjećujem alfe i omege šireg bojnog područja Banovine, Moslavine i Posavine. U to vrijeme sam već uvelike lišen straha od tih a i drugih autoriteta ali svejedno me hladni trnci prođoše po cijelom tijelu. Znam da nisam ništa zabrljao ali čim me ova krema gospodara života i smrti zove stoga mogu nazrijeti što se sprema posebno kada mi ljubazno ponudiše da sjednem i pridružim im se uz piće. „Smrdi, smrdi“ rekli bi u onoj reklami. Nekako sam i na to navikao pa sam se pitao u koliko će me sranje sada gurnuti.
Inače sve dotadašnje vrijeme i poslije za ovu ekipu i njihove poslušnike bijah ( i ostah ) samo smrdljiva oficirčina. Je da sam visoko tehnički obrazovan i nekako mi ide od ruke poznavanje vojne i bojne tehnike, taktike ali i još nekih vrlo rijetkih vještina počevši od kriptozaštite pa nadalje, ali, brate, što bi rekao jedan lik u nekoj seriji, smrdiš. Strpljivo sam preslušao blago podilazeći uvodni dio. a kad se je krenulo s pravim stvarima načulih uši. Da skratim: Netko od viših časnika trebao je sutra otići u okupiranu Petrinju na pregovore s okupatorskim oficirima, a sve pod zaštitom i u organizaciji UNPROFOR-a. Odmah sam zana da se ne radi o švercu pive, cigareta i benzina preko Kupe već nećem jednostavnijem. Tako složeni poslovi nisu za mene, za mene su taktičko-tehnički pregovori oko razmještaja bojne tehnike, posebno teže i većih dometa, te postrojbi kao i tehničkih, minskoekslozivnih i drugih prepreka, zapreka i ostalih elemenata zaprečavanja. Uglavnom i nisam dobio neke taktičko-tehničke pretpostavke već je sve prepušteno mojoj savjesti i trenutnoj imaginaciji.
Sa službenim prevodiocem krenuo sam do chek-pointa u Mošćenici gdje su mi vojnici UNPROFOR-a uzeli oružje, prevodioca ostavili u njihovoj trafici, a mene ukrcali u svoj otvoreni džip i polako pravac Petrinja. Nekako mi i nije bilo pravo. Zvjerao sam okolo sve očekujući snajperski pozdrav s kojim sam se već ranije sreo. Ništa se nije desilo. U prostoriji su me već čekali SAO oficiri te zapovjednik Danskog bataljuna UNPROFOR-a. Danski časnik s činom pukovnika pozdravio me je na engleskom jeziku te predstavio okupatorske oficire. Sve je prevodio, na traženje predstavnika okupatora, jedan danski poručnik na solidnom hrvatskom jeziku. Ovdje mi nije namjera pisati o čemu smo pričali jer to i nije sada neki značajan podatak. Uglavnom smo vrlo brzo završili pregovore, utanačili potrebite tehničke i zemljopisne podatke, stavili to na papir i završili službeni dio razgovora.
Sve vrijeme od dolaska danski je pukovnik u rukama premetao palicu sa srebrnom kuglicom na vrhu da je pokadkad djelovalo da je miluje. Ta palica kao i ostale oznake na njegovoj savršeno urednoj odori značile su čin i položaj. Okupatorski oficiri bili su obučeni u nove novcate odore one njihove napadne daždevnjačke boje što se vidjelo po svježim rubovima kako su bile složene i još nekim detaljima. U džepiću na vanjskoj strani rukava svaki je imao neraspakiranu kutiju „Drine“ koju je teatralno jedan izvadio, otvorio i ponudio nas da se poslužimo. Nepušač sam a i Danci su upozorili da se u prostoriji ne puši. Time je zvršio i neslužbeni dio razgovora. Pridigao sam se, međutim pukovnik me zamolio da sjednem još malo, neformalno. Počeo sam se mučiti s engleštinom i nekako mi se omaklo na njemačkom. Pukovnik je radosno prihvatio konverzaciju na tom jeziku kazavši i pokazavši da izvrsno govori i taj jezik. Prihvatio sam čaj i nastavismo ćaskati o običnim, ljudskim stvarima. U jednom me trenutku pukovnik upita: „Vi, kao bojnik, koliki bazen imate?“
Pitanje u prvi mah nisam shvatio. Pomislio sam na sisački bazen. „Znate,“ nastavio je gospodin pukovnik, „mene pripada obzirom na moj čin i dužnost kuća od toliko (nisam pouzdano zapamtio podatke jer sam bio zabezeknut shvativši na što misli) i toliko kvadrata i pripadajući bazen.“ Promatrajući me shvatio je da mi nije baš jasno o čemu on priča. Počeo mi je objašnjavati svoj put do čina pukovnika i zapovjednika samostalnog bataljuna ( bataljun – bojna u njihovoj i NATO taktici je postrojba nešto drugačijeg taktičkog značaja i namjene ) za što se je trebao itekako potruditi učeći i praktično zapovjedajući od najnižeg vojno-organizacijskog tijela pa naviše.
Što mu kazati? Živim u jednosobnom stanu u polusrušenoj zgradi i sretan sam kada ima vode da se istuširam. U tom staniću, u kojem sam ja najmanje, živi i cijela moja obitelj prognana iz sela koje su smradovi koji su upravo otišli spalili tamo krajem rujna 91. Ne, nisam bio ogorčen kao niti dok sam razgovarao s okupatorskim oficirima. Uspio sam sačuvati profesionalan izričaj te na pristojan način zaobići bilo kakav odgovor. Da sam mu kazao da oni koji su me poslali ovdje imaju i ptičjeg mlijeka, da su generalske i druge visoke časničke činove dobili a da nisu niti služili vojsku i da ne razlikuju top od haubice, BOV od tenka, pištolj od revolvera a kamo li „strelu“ od „ose“ sigurno me ne bi razumio.
I nazad su me vozili u otvorenom džipcu, polagano. Sjetno sam pogledom pozdravljao danskog pukovnika koji me je ispratio do vozila stalno dlanom desne ruke milujući kuglu na vrhu štapa čime je i nesvjesno davao do znanja, bar mislim, poštovanje prema trudu koji je uložio da bi došao do tog štapa i bazena, naravno. Uopće nisam mislio na snajper ili bilo što drugo do li na osobe koje su me poslale na ovaj zadatak. Znao sam da me ne čeka pripadajući bazen. Znao sam da me ne čeka pripadajući broj kvadrata i palica sa srebrenom kuglom ali sam isto tako itekako slutio što bi me moglo čekati. Snajper. Kada im više ne bude potreban smrdljivac koji zna voditi „Volhov“, izračunati putanju „Dvine“, očitati „Slide-lock“, dekriptirati bilo koji dokument, programirati „Qdle“ ………. Znao sam da me čeka močvara, naša močvara.