Autor: Dragana Čubrilo

Odavno je nestao Božić kakav pamte naše bake i djedovi. Kao prvo, nema snijega. Iako se tome pridaje malo pažnje, meni je strašno bitno. Pamtim škripu čizama po snijegu dok smo trčkarale od kuće do drvarne gdje se pekao odojak. Muški su sjedili oko vatre i pričali, mi djeca smo se hrabro borila s kruhom umočenim u masnoću koja je curila. Danas bi se majke zgražale nad tim. Toliko masnoće, toliko kalorija i svega lošega. Grudali smo se i radili snjegovića, a onda grijali ruke oko vatre. Uz toliko moče ( tako mi to u Slavoniji zovemo) , imali smo energije cijeli dan. Znate što nam je bio vrhunac? Večer, kada bi nas baka krišom odvela u pušnicu ili špajz ( za klasičare ostava) gdje se odojak hladio i otkinula komad mesa. Nije se smjelo jesti do sutradan, ali mi smo uz baku sklonu avanturizmu uvijek probavali prije vremena.
Sjećam se i poklona. Danas djeca zahtjevaju skupe darove. Bitno je kupiti što veći i skupji poklon. Kupuju se laptopi, tableti,markiran roba. Sačuvaj Bože suhih smokava i slatkiša. Tradicionalna slama postoji još samo u onim minijaturnim jaslicama što stavljamo pod bor.
Kao dijete sam vjerovala da poklone nosi Djed Mraz. Kada sam shvatila da poklone ipak donosi tata iz Željezare, najvažnije mi je bilo zaviriti u ormar u njihovoj spavaćoj sobi gdje su ih skrivali. Popela bi se na krevet i otvorila gornji ormar. Unutra su uvijek bile tri vrećice za nas tri. Mogao si malo škicnuti kroz ukrasnu vrećicu i otprilike pretpostaviti što ćeš dobiti. Nekog plišanca, društvenu igru i knjigu. Naravno, i brdo slatkiša. Mi smo se veselili duplo više nego djeca koja sada dobivaju poklone vrijedne nekoliko stotina kuna. Nikada to nisu bili veliki pokloni i svako dijete je dobivalo slično. Nije bilo razlika među djecom. Vrhunac svih tih proslava je bila mogućnost kozumiranje Cockte. Da, ona nam inače nije bila dozvoljena. Nije zdravo piti sokove s mjehurićima. A što djeca piju danas?
Ono što me posebno ljuti su petarde. Garantiram da ih do rata nije bilo. Onda je došao taj grozni rat i ljudima valjda nije bilo dovoljno pucanja onih krvavih ratnih godina nego se moraju podsjetiti svake godine. I to baš za Božić. Isus bi se sigurno jako radovao kada bi umjesto pjesme slušao udare onih najvećih petardi. Volim tu posebnu nježnu crtu današnjih Božića. Mi smo pjevali pjesmice, grudali se i jeli kolače, danas se natječu koji će baciti jaču petardu. Djeca me ne čude, jer oni rat srećom nisu preživjeli, ali odrasli koji ih tome uče i koji su svakodnevno slušali pucnjavu i granatiranje svakako su fenomen.
Ljuti me i radno vrijeme trgovina. Razumijem kako je zarada bitna, ali bitna je i ta majka koja želi stići pripremiti svojim najmilijima. Nije li njoj ljepše stajati uz jelku i kititi ju sa svojom djecom nego stajati za blagajnom do večernjih sati na sam Badnjak. Veselje je neizmjerno uz ljutite kupce koji ničim nisu zadovoljni. Nekada su trgovine imale radno vrijeme subotom do 14 i nedjeljom nisu radile. Nitko se nije ljutio. Osim možda nas djece jer nismo voljeli jesti stari kruh. Ali za Božić se pekao domaći kruh. Ta poslastica je bila nemjerljiva s ičim kupovnim.
Možda sam i ja licimjer. Volim darivati svoje najmilije. Uvijek se trudim razveseliti one koje volim. Ne štedim tada. Možda potrošim puno više nego što bi recimo moja baka potrošila. Ali, onda se sjetim, lijepo je davati. Mene to čini sretnom. Volim činiti druge sretnima. Pa makar i tim sitnim znacima pažnje. Meni pokloni nisu bitni. Moj muškarac se ljuti kada mi mora kupiti poklon i tvrdi da mu nikada teže nije bilo. Mene navodno ništa posebno ne zanima i nemam nikakvih posebnih želja. Teško me pogoditi u sridu.
Ove godine imam neke posebne želje. Imam ih svake godine. Želim zdravlje za sve ljude dobre volje. Želim život za svako dijete. I za jednog dječaka koji se zove Mate. Njegovoj majci bi odobrenje lijeka značilo sve na svijetu.
Želim ništavnost potpisanih ugovora za INA-u Rafineriju nafte od strane članova uprave i sindikata koji su napravili ono što bi se nekada u narodu nazvalo izdaja. Želim da ta baklja gori vijeke vijekova.
Želim da kriminalci konačno završe tamo gdje trebaju. Pri tome ne mislim na one sitne lopove nego one koji su pokrali sve nas.
Želim autobuse koji će voziti u Hrvatsku, a ne izvan nje. Želim da nitko ne mora ostavljati one koje voli i odlaziti tisuću kilometara dalje. Političari dobivaju ogromne novce za odvojen život, a putuju ni stotinjak kilometra dalje. Tko ti može platiti ono što je tisuće kilometara daleko?
Želim dostojan život svakome čovjeku. I osmijeh na licu. Kao nekada.
Želim vam svima dobro.

P.S. Neka mi se samo dvije želje ostvare i na dobrom smo putu.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here