Prigušeno svjetlo uzaludno jeca u kraljevstvu tame, umire na tronu ubojitih stihova kojima vlada Laura Klapka. U vrištećoj boli, bez milosti prema čitatelju, Laura snažno ocrtava korake vlastitog srca, zrele pumpe koja tjera krv kroz pustinje osušenih žila te ih čini iznova živima. Darovitost stvara pjesnički sklad između redova, mračnih stihova koji putuju cijelim tijelom dok ih usne šaptom odaju u sobi predivne samoće.

Laura Klapka alias Lara Laura Gee – L.L.G. iz Zagreba, radi kao cvjećar- aranžer, majka je dvije kćeri. Poezijom kao hobijem bavi se od 2011. godine.
Objavila je tri samostalne zbirke pjesama, 2013. Marioneta vlastitog htijenja, 2017. 52 minute za vječnost i Marioneta vlastitog htijenja – Do duše naga. Zajedno sa kćeri Hannom Klapka 2014. objavljuje zbirku pjesama Genetikom predodređena/Čuvarica tvojih suza, te 2015. poetsku dramu Ako sutra nikad ne dođe, sa Dijanom Jelčić i Hannom Klapkom, sve u izdanju KULTure sNOVA iz Zagreba. U pripremi je svojevrsna poetska biografija radnog naslova Zovem se Kaća.

NETKO OSJEĆA

Noć je, osjećam,
tama grli promrzle mi kosti,
ptice se vriskom rugaju
praznim rukama,
stopala bride bolom
mrveći kamen na kojem stoje.
Noć je, osjećam,
boli krv pod kožom,
grebe prošlost u oku
žuljevi na suhim usnama
kaplju suzama
žedna sam svog opstanka.
Noć je, osjećam,
dah mraka lomi granu
za koju se držim zubima,
laž, laž, prevara
sikće zmija sakrivena
u nemirnim pletenicama .
Noć je, osjećam,
nisam više sama u crnilu,
netko razumije,
netko zna, netko osjeća
kako se mrtav živi
kako živ mrtvo izgleda.
Noć je, osjećam,
dolazi vlak, još jedna stanica,
još jedna previše plaćena karta
u vjetar je bačena,
tračnicom tutnji istina
život je laž, laž, prevara.
Netko napokon osjeća
kako je živjeti sa mrtvima.

 

TEBI KOJI NE ZNAŠ MOJE IME

Tisućama kilometara od nigdje,
daleko od topline tvoga doma,
živim ja.
Imam i ime,
ali tebe ne zanima.
Sjedim u uglu zemljane sobe,
prstima šaram podom,
stvarajući nešto što ti zoveš slovom.
Ja pisati ne znam,
gladna sam.
Možda bih ti rekla i da sam žedna,
da nisam nikada kušala vodu koju ti piješ,
a nemilice ju rasipaš zalijevajući taštinu.
Ali ja ljubim i ovu muljevitu,
kao i svaku kap kiše
koju žedno upijam usnama
i puštam je da mi klizi niz grlo,
kada je nebo slučajno nad mene nanese.
Ne sjećam se jesam li ti već rekla,
gladna sam,
iako tamo neki,
tebi poznati,
slavni i bogati
govore da šalju pakete,
ja ih nikad nisam vidjela,
nisam nikada okusila
niti jeziku prinijela
ništa od onoga što ti bacaš
samo dan nakon kuhanja.
Ja tebi nepoznata,
neću još dugo biti među živima,
a nemam još ni pet godina,
ja koja ću nestati,
samo zato što gladna sam.
Ja znam ime tvog najvećeg blagdana
i neka ti bude sretan dan rođenja Isusa,
dok ja umirem,
zajedno a braćom i sestrama,
sretna zbog tebe,
ipak tužna,
ti nam nikad nećeš znati imena.

Za ZG-Kult: Mario Lovreković – Lovra

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here