Otišla časna, dobra i nečasna

0

Autor: Marjan Gašljević
Vjerojatno se i velika većina onih koji su i petstotinjak dana čučali u Savskoj podno natpisa kojeg su sami napisali i ne sjećaju što je tamo bilo napisano. Naime, u tjeranju tadašnje državne vlasti potrebno je bilo protjerati i tadašnju ministricu socijale Milanku iz te zgrade u kojoj je stolovala. Kada je, konačno, aktualna vlast pukla ministričan odlazak ispratila je parola: „Dolazi časna, odlazi nečasna.“ Što se odnosilo na dolazak nove ministrice socijale, mladih i demografije bivše časne sestre Bernardice. „Nečasna“ se, poslije svega, vratila u saborske klupe gdje je po različitim osnovama počela sve jače i jače „burgijati“ nezadovoljna, valjda, svojim statusom kod novog predsjednika stranke. „Časna“ je zasjela u nesretnoj Oreškovićevoj, ili Karamarkovoj, Vladi i nije potrajala kao niti ta sama sklepa od Vlade. Nemam volje pretraživati što je i da li je išta „Časna“ korisno i novo napravila ili nije ali je činjenica da se, nakon kratkotrajnog ministrovanja, bogato udala bar su tako izvjestili obavješteni na čemu joj čestitam i želim uspješan i sretan brak.
S Milankom je, pak, bilo nešto drugačije. U općem rasturanju SDP-a koji u svemu drugom neuspješni Bero uspješno radi s Milankom nešto i nije našao zajednički jezik. Milanka je stalno izražavala svoje nezadovoljstvo na različite načine uglavnom ne dolazeći na saborske sjednice a kada bi i došla obično bi se taj dan i našla na modnim stranicama časopisa i portala natječući se u „obleki“ sa sponzorušama koje su redovite gošće tih stranica. Njezino političko djelovanje nije davalo odjeka u hrvatskoj političkoj močvari niti kada se je odrekla SDP-a koji joj je dao lagodan politički „život“ još od studentski dana.
I onda je došao njezin dan. Dan kada je njezina ruka postala prevaga do tada njoj „mrske“ stranke koje je nazvaše „nečasnom“. Nečasna je „časno“ podržala nešto protiv čega se je sve dotadašnje vrijeme žarko borila i postala junak dana, a da nitko taj dan nije zamijetio kakvu je haljinu obukla i može li se mjeriti s dnevnim ukazanjima posvuduša. O koliko se časnom potezu radi govori i sama činjenica da je „jazavac“ ostao s rukom pod klupom a dojučeršnji stranački kolega Habek je, naravno, pošto je prešao u klub HNS-a skupa s njima na njihov spscifičan način „spašavao“ Hrvatsku.
I dok saborska većina uporno šuti na činjenicu da ih je ruka „nečasne“ održala nad vodom HNS-ovi „spasitelji“ su pobjegli čak i s rasprave na kojoj su trebali braniti svoj amandman.
Ma, naučili smo mi u Hrvatskoj i nagledali se bjegunaca koji su nas „spašavali“.
„Lex Mikulić“ je prošao. Napuhani se još više napuhuje potrebno mu je samo pričekati prvi travnja pa da bude Prime inspektor a do tada zagrebačka Gradska skupština kojoj u slobodno vrijeme predsjeda može biti i u nekom drugom sazivu što se njega tiče.
A da li će Skupština preživjeti izglasavanje proračuna to tek trebamo vidjeti za dva dana. Mikulić kaže da nema problema oko sporne tri ruke koje trenutno nitko ne prepoznaje. Možda negdje u klupama čuče neke tri „nečasne“ ili, možda, „časne“. Očiti je problem što je Bandić prikovan za bolnički krevet te s time svakako uskraćen u svojim mnogobrojnim živahnim aktivnostima. I ako su mnogu „sumnjali“ u neke njegove bolesti koje bi ga na kraće odvojile od aktivnog života ovaj puta je, izgleda, zaozbiljno zaglavio. Kao čovjeku želim mu brzo i uspješno ozdravljenje uz poruku: „Čovječe, daj smanji malo.“
Naravno da ga razumijem obzirom da mu je jedan od politički „moćnih“ projekata otvoren, a on je to mogao gledati samo na televiziji. Oko spomenika doktoru Franji Tuđmanu, prvom hrvatskom predsjedniku, okupio se cijeli državni vrh. Svi su nešto govorili i poručivali a on je sve to morao samo gledati. Nehumano, zbilja.
I da taj događaj ne prođe samo tako usprkos malobrojnim okupljenim što, svakako, Tuđman nije zaslužio pobrinuli su se tamo neki likovi „pospremivši“ veterana Ercega šakama u bolnicu jer je glasno izrazio svoje negodovanje i to osobno ni krivom ni dužnom Plenkoviću. Eto, sada će sve to moći reći i Bandiću ako ga stave bar u susjednu bolničku sobu ili, čak, krevet.
O dvojbenoj primjerenosti (neprimjerenosti) Ercegova istupa nemam pozitivan stav ali svakako niti o šakačkom ukazivanju na neprimjerenost. Da sam imalo zloban čudio bih se što ga, eventualno, nije ušutkala „nečasna“ ili netko od njezinih kolega političkih prebjega.
U svakom slučaju sigurno dr. Tuđman nije zaslužio ništa do li poštivanja osobe i činjenice djela stvaranja Hrvatske države a „mudrovanju“ oko mjesta na koje je spomenik postavljen i umjetničkom izričaju umjetnika koji je stvorio spomenik moramo prepustiti osobnom sudu i percepciji uz poštivanje upravo te činjenice, činjenice slobode izražavanja.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here