Autor: Dragana Čubrilo

Neki dan su određene stvari eskalirale. U mom životu, tvom, njegovom, njenom. Došle su do one granice kada se neki od nas okrenu mržnji i ružnim riječima. To su oni trenuci kada gledaš osobu za koju si mislio da je netko koga dobro poznaješ kako se pretvara u stranca. Dogodilo nam se to svima. Čak i kada se trudiš osobu gledati u oči nadajući se da će shvatiti kojim putem kreće i vratiti se, ona odlazi trajno u svijet kojim ti nikada ne želiš poći.
Vidiš, ja ne želim zlo. Nisu me tako učili. Ne mogu gledati nekoga u oči i lagati mu. Ne mogu reći da se nečega ne sjećam ako se dobro sjećam. Ne mogu reći da sam nešto željela ako nisam. Mogu uvijek reći samo onako kako jest. Bez uljepšavanja. Bez skrivanja. Istina, mogu prešutjeti. Ponekad sam tako i odlučila, ali to ne znači da ne vidim što se događa i da ne znam što je netko učinio.
Pričala sam s jednim prijateljem koji je bio jako visoko u toj nekoj hijerarhiji koju nam nažalost nameću. Poznamo se dugo. Potpuno smo različiti što se nekih stavova tiče, ali nam je jedno zajedničko. Ne želimo odlučiti o ičijoj sudbini samo zato što možemo. Pogotovo ne jer mu ne želimo dobro. On voli istinu, baš kao i ja. Nije to lijepa osobina danas u vrijeme silnih sinkopa. Kažu da smo naivni. On i ja se ne slažemo. Ponosimo se svojim podrijetlom i svojim životnim putevima. Nije li to najvažnije?
Znate što je meni u životu izuzetno bitno? Kako spavam i kako hodam ulicom. Važno mi je navečer potpuno prazne glave zaspati i ne buditi se. Ne želim da me muče ikakve sumnje, ne želim razmišljati o lošim odlukama, ne želim niti na tren osjetiti grižnju savjesti. Zbog ikoga. Moja baka je znala govoriti ; Uvijek pomozi kada možeš, nikada nemoj odmoći. Značilo je to i bezbroj naivnih odluka, bezbroj onih koji su me iskoristili, ali uvijek kažem, bolje neka su iskoristili oni mene, nego ja njih. Ja lakše tonem u san. I ne sanjam ružno. Najčešće sanjam ljude koje volim, djecu i pse.
Volim i hodati uzdignute glave ulicom. Volim svakoga koga poznam pogledati u oči i pozdraviti. Izuzetno mi je važno u životu ne naići na ikoga pred kim ću pognuti glavu. Ali baš nikada. Želim čvrsto držati svoj smjer kretanja i ne skretati na lažne puteve. Trudim se čak i one koji su me povrijedili gledati u oči. Čisto da vidim ima li u njima trunčica kajanja. Ne uspjeva mi. Skreću pogled, prelaze cestu, trude se sakriti od mene. Kako je teško shvatiti kako nije bitno sakriti se od onoga kome si nešto nažao učinio. Ne možeš se sakriti sam od sebe.
E tu je kvaka. U mirnom snu i koraku laganom kao pero.
Jedna me kolegica s kojom sam davno prije radila susrela jednu večer. Stojimo nas dvije nasred ulice i pričamo o načinima nošenja sa stresom i ružnim. Obje se trudimo na papir zapisati što smo iz takvog iskustva naučile. Ona kaže kako je izuzetno važno da u razlozima nečega što nas tišti i plaši doći do običnog ništa. Nule. Ja kažem da sve otpustim van i udahnem samo dobro. Čak se na užas mojih prijateljica pomolim za te koji mi žele zlo. Ama baš svaki dan.
Moja dugogodišnja prijateljica koja je preživjela neke ružne stvari mi je priznala kako ponekad poželi riješiti to na onaj najstariji način. Istući nekoga. Ali onda doda, ipak, nije to moja razina. I nije. Obje znamo da nije. Ona je jedna intelktualka, pisac, veliki čovjek. Čemu se spuštati na nivo mržnje i zavisti. Njen korak je lagan kao perce.
Vidite, koliko god ponekad bilo teško u životu, koliko god vas povrijedili, vi se trudite izvući pouku kojom ćete tu teškoću, prepreku, problem dovesti na nulu. Na obično Ništa. Jer ne može vama nitko ništa. Vi trebate sami sebi najviše. Neka svaki problem dođe na tu ništicu.
Kada navečer legnete u krevet, sjetite se samo onih koji vas vole. Koji su uz vas bili i u dobru i u zlu. Ne mislim tu samo na bračne partnere. Uvijek je više onih koji vas vole. Čemu se zamarati drugima.
Na iskustvu jedne naivne klinke i mlade žene kroz godine naučila sam da će uvijek biti onih koji ti ne žele dobro i ulaze u tvoj život skrivajući prave namjere. Ipak, ne prestajem se čuditi takvima. Puštam ih da sami shvate. U nekom periodu svoga života će morati.
Vidiš, još uvijek ti želim dobro. Još uvijek se trudim shvatiti zašto činiš neke stvari. Zašto propituješ moj život ne gledajući svoj. Želim ti miran san i lepršav korak. Neka i kroz tvoj život prođe iskustvo iz koga ćeš donijeti dobre odluke koje nećeš morati propitivati.

P.S. Postoji nešto što je nemjerljivo novcima. Zove se savjest.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here