Autor: Aleksandar Olujić / Fotografije: Zdravko Turkulin

Danas, 6. prosinca 2018., se u Galeriji Klovićevi dvori otvara retrospektivna izložba Vladimira Becića, jednog od najznačajnijih hrvatskih modernih slikara. Nakon 35 godina, koliko je prošlo od posljednje njegove retrospektive, možemo ponovo uživati u jednoj zaista izuzetnoj izložbi koja kroz 150 izabranih Becićevih djela, od kojih se neka po prvi puta nakon stotinu godina izlažu u javnosti, donosi dobar pregled cjelokupnog bogatog slikarevog opusa.

Vladimir Becić rođen je 1. lipnja 1886. u Slavonskom Brodu u obitelji suca Kotarskog suda. U Brodu je započeo a u Novom Vinodolu, zbog očevog preseljenja, nastavio pohađati osnovnu školu, da bi potom otišao u internat u Budimpeštu gdje ostaje četiri godine. Boravak u Pešti, gdje je imao prilike posjećivati muzeje, imati će veliki utjecaj na njega, pogotovu djela velikog mađarskog slikara Mihályja Munkácsyja a naročito njegova slika Posljednji dan osuđenika za koju je ovaj slikar dobio Zlatnu medalju na Pariškom salonu 1870. godine. Becić 1900. napušta Peštu i nastavlja školovanje na realnoj gimnaziji u Osijeku gdje susreće Dimitrija Markovića, svog prvog učitelja slikanja.

Nakon završetka gimnazije 1904. upisuje Pravni fakultet u Zagrebu, ali u isto vrijeme polazi privatnu slikarsku školu Mencija Clementa Crnčića i Bele Čikoša. Već u jesen slijedeće godine prekida studij prava i odlazi u München s namjerom da se tamo upiše na Akademie der Bildenden Künste, no zakasnio je na prijemni pa upisuje privatni tečaj kod Heinricha Knirra. Slijedeće godine upisuje se na Akademiju gdje najprije završava tečaj crtanja kod Ludwiga von Hertericha da bi potom bio primljen u klasu jednog od najcjenjenijih profesora Huga Freiherr von Habermanna. Na Akademiji će se susresti s Oskarom Hermanom i Josipom Račićem, a njima se ubrzo pridružuje i Miroslav Kraljević. Sva četvorica su studirala u klasi prof. Habermanna koji ih je nazvao Hrvatskom školom (Kroatische Schule). Po završetku studija 1909. odlazi u Pariz i upisuje Académie de la Grande Chaumière radeći i kao crtač za časopis Le Rire.

Nakon godinu dana boravka u Parizu vraća se kući u Osijek pokušavajući dobiti namještenje kao učitelj crtanja i otvara atelijer. U slijedeće dvije godine naslikat će više portreta i veći broj pejzaža. 1913. odlazi u Beograd gdje predaje akvarel na Umetničko-zanatskoj školi, ali tu ne ostaje dugo već se seli u Bitolj (Makedonija) jer je tamo dobio stalno zaposlenje.

Kada izbije Prvi svj. rat prijavljuje se kao dobrovoljac u srpsku vojsku. Postavljen je na dužnost ratnog slikara u štabu Komande Šumadijske divizije I poziva, s kojom je prošao put povlačenja preko Albanije do Krfa 1915. godine. Potkraj godine prelazi s Krfa u Italiju. U Rimu se upoznao s dopisnikom francuskog časopisa  L’Illustration Robertom Vauscherom i od prosinca 1915. do 1918. radi kao dopisnik i ratni slikar sa srpske fronte za taj časopis. Za njih će napraviti brojne ilustracije, a posebno je zanimljiva ona na kojoj je prikazan kralj Petar I. kako napušta Srbiju na dvokolici s volovskom zapregom i na putu prema Prištini susreće njemačke zarobljenike. Taj će motiv raditi u više verzija a jedna od njih je postavljena i na ovoj izložbi u GKD.

Vladimir Becić “Kraljevo povlačenje”, privatna zbirka / foto: Z. Turkulin

Po završetku rata novcem zarađenim od posla ratnog reportera je u Blažuju kraj Sarajeva, gdje je obitelj njegove supruge imala posjed, sagradio kuću i atelijer. Ovdje će stalno boraviti sve do 1923. kada dobiva mjesto profesora na Višoj školi za umjetnost i umjetnički obrt (Akademija likovnih umjetnosti) u Zagrebu, ali u Blažuj će se stalno vraćati.  Na Akademiji  je bio redoviti profesor sve do 1947. godine. Zajedno s Ljubom Babićem i Jerolimom Miše osnovati će 1930. Grupu trojice i u to vrijeme nastaje niz slika naglašenog kolorita.  1929. izabran je za člana dopisnika JAZU, a 1934. za pravog (redovitog) člana. U vrijeme Drugog svj. rata Becićevo zdravlje se pogoršava i slabije vidi što se odrazilo i na njegove radove, a posljednje dvije godine života zbog bolesti nije slikao. Umro je u Zagrebu 24. svibnja 1954. godine.

Iako je o Vladimiru Beciću puno toga pisano i, kako kaže kustosica izložbe Iva Sudec Andreis, bilo bi pogrešno tvrditi kako je on nepoznat ili marginaliziran autor jer je prisutan u svim pregledima umjetnosti i skupa s Račićem, Kraljevićem i Hermanom spada u osnivače moderne hrvatske umjetnosti, ipak je u posljednje vrijeme od svih članova Münchenske četvorice o njemu bilo najmanje riječi. GKD ima namjeru ovom izložbom Becićevo djelo prikazati i interpretirati na potpuno nov način, pri čemu veliku ulogu imaju njegova novootkrivena djela i arhivska građa. Autor retrospektive Zvonko Maković rekao je: „Becić je priznata veličina, njega se ne otkriva na ovoj izložbi, već samo segmenti koji dosad nisu bili u fokusu…“

Iva Sudec Andreis ističe da su na izložbi surađivali Becićevi unuci Vladimir i Duško Velebit i Nena Prpić, koji su autorima “podacima i zanimljivim iskazima uvelike pomogli u rekonstrukciji svih važnih događaja, osoba i odnosa. Bilo je nezaboravno iskustvo u proteklih nekoliko mjeseci saznavati priče iz života koje su oblikovale Becićevu umjetničku osobnost.” Valja istaknuti kako je jedna od glavnih suradnica bila Becićeva kći Vera Velebit koja je, iako se dame ne pita za godine moram ovo reći, napunila 98 ljeta.

Završio bih citirajući Miroslava Krležu:

Poslije njega slikali su već mnogi i fantastičnije nego on i literarnije, dinamičnije i simboličnije i dekorativnije. Ali bolje, jedva itko.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here