Aleksandar Olujić

Izišli jučer predstavnici sindikata javnih službi pred kamere i objavili orbi et urbi kako im je pun kufer Vlade te da ne žele više biti trinaesto prase. Vele da kreću u akcije za ostvarivanje svojih prava putem raznih oblika pritiska, kao što je neka vrsta gerilskog štrajka za koji neće unaprijed govoriti kada ni gdje će biti kao niti koliko će trajati. O pokretanju štrajka će poslodavca obavijestiti dva dana ranije, držeći se tako zakonskog roka.

Čim su sindikati najavili svoje „gerilske štrajkaške namjere“ smrzla se cijela Hrvatska (ako ne vjerujete meni pogledajte kroz prozor), a poglavito njen glavati dio. Prva glava Hrvatske, tj. Premijer, to vam je onaj gospodin što u zadnje vrijeme dosta loše izgleda (ne znam jel’ to radi toga što je smršavio 17 kila il’ mu je krvna slika loša), toliko se smrz’o da riječ još nije rek’o. Zato je njegov pobočnik što trenutno drži državni novčanik, ali se ne zna do kad će jer navodno stalno pjevuši „karta mi je v žepu“, govori kako nitko ne bi bio sretniji od njih (valjda njega i Premijera) kad bi javne financije mogle pretrpjeti postotak povećanja plaća koji bi zadovoljio zaposlenike u javnim službama, ali jbga… Uljanik!

Prema izjavi ministra kasice prasice očito je kako je nezadovoljnicima ponuđeno maksimalno povećanje koje mogu dobiti, odnosno umjesto pozicije trinaestog praseta mogu odmah dobiti onu devete rupe na svirali.

I dok čekamo da prođe postupak mirenja između Vlade i sindikata i izglasa se zakon po kojem se ministar može odmah zaposliti gdje hoće, Vakula najavljuje ledenu kišu u nekim krajevima. Pošto je sprega meteorologije i politike očigledna, a u što smo se i sami uvjerili pogledom kroz prozor, pitam se što znači ta najava. Govori li to Vakula da će netko od onih u javnim službama na…grabusiti dok netko neće, a prema onoj narodnoj gdje je poledice tu je i razbiguza? Znajući da sindikati nikada nisu bili dovoljno čvrsto ujedinjeni, hoće li se u pregovorima s njima primijeniti ona taktika: daš nekom nešto i taj se povuče a ostali pokupe krpice i odu doma praznih ruku? A još k tome ne mogu ne zapitati se: kako to da oni iz državnih službi nisu u istom kolu s njima?

Ovo je jedna vrlo kompleksna priča, koju također komplicira činjenica da pozicija svih zaposlenika u javnim službama nije ista. Na primjer, liječnici i sestre su, zbog velike potražnje na zapadu za takvim kadrom i mogućnošću da se tamo zaposle bez većih problema kao i zbog njihovog manjka u domaćim bolnicama, u drugačijoj poziciji od, recimo, učitelja i nastavnika. Tome doprinosi i onaj ljudski faktor: ako moj „mali“ ne ide mjesec dana u školu ili ne pogleda neku predstavu ili izložbu nije greda, ali ako je istom tom „malom“ odgođena operacija krajnika onda je to veliki problem. Ono što želim reći je to da mi ne gledamo isto na sve javne službe. Jedne doživljavamo kao neophodne, a druge ako ima dobro a ako ne nije važno – kad bude bit će. A prava je istina da su nam sve neophodne.

Hoće li se Vlada i sindikati dogovoriti? Sigurno da hoće, samo je pitanja kada i što će dogovoriti, a dotle:

‘Ajmo učiteljice, ‘ajmo učenjaci, doktori, glumci, baletani… U planine – samo pazite da vas ne nasanjkaju.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here