Jozo Nikolić: “Most”

0
foto: Mabel Amber

Jozo Nikolić

MOST

Most je prelazak i ne prelazak. Možete ga prijeći i ne prijeći. Možete doći dopola, možete se vratiti. Možete se na njemu odmoriti. Možete gledati rijeku. Most će prihvatiti svaku vašu odluku. On je sam sebi dovoljan. Obale su ionako oduvijek bile tu.

Moj grad nema most. On je samo u mojim snovima. Umostio se u mojoj glavi. Ima on i neke svoje uvjete za prelazak. Točno na polovici morate odložiti ruksak u kojem ste ponijeli komadiće svoje obale, potrgati sve svoje prošle misli. Na drugu obalu morate pristići čisti i nevini.

Prvi moj prelazak bio je ulazak u biblijsko mjesto. Nikad nisam vidio toliko ptica, toliko životinja, toliko cvijeća. Boje su mi širile očne kapke, mirisi zarobili nosnice. Iz kolopleta cvijeća izronila je djevojčica. Kosa joj je bila posuta zlatom, oči krupne i plave. Cijelo vrijeme je pričala. Meni nije jer mi je njezin govor bio nerazumljiv. Pričala je sa cvijećem. Ponekad bi riječi zamijenio smijeh, zvonak i sitan. Ne znam kako i kada se našla na leđima jelena koji ju je odnio na drugi kraj šume.

Most sam prelazio svaku noć. Trebalo mi je to napajanje ljepotom, to bistro vrelo božanskog napitka, taj priključak na cijev vječnosti. Dugo su potrajali ti moji snovi.

Prijatelj kojega nisam vidio od završetka školovanja, pozvao me je u goste. Kad sam stigao, u dvorištu se igrala djevojčica iz mojih snova. Postavio sam joj nekoliko škrtih, zbunjenih pitanja. Ničim nije pokazala da me razumije.

Okrenuo sam se i otišao.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here