Ortaklar ve oğullar

Zima 1964. na 1965. Moji roditelji čekali su prinovu. Ja nisam očekivao ništa. Ipak u maju je stigla sestra. No prije sestre u kuću su stigle nove stvari. Kombinirani štednjak; struja-plin. Obodinov frižider. Mašina za pranje veša, ona s pužem, pa se prljava roba stavljala odozgo. I televizor, crno-bijeli; Ei Niš. Sva ta bijela tehnika u veoma kratkom razdoblju prispješe u naš dom. Iz svih krajeve socijalističke nam domovine. Starog i mene najviše veselo televizor. Ostala čuda više je koristila mama, ali televizor je bio naš. Kad bolje razmislim s televizijom je stigla spolna segregacija u našu ulicu. Bilo je nje i prije, ali se najbolje razabirala dok smo gledali televiziju na dvorištu susjeda preko puta. Rijetko bi koja žena gledala prijenose nedjeljnih utakmica. S druge strane, one emisije gdje se pjevalo i plesalo manje su zanimale muški svijet. Pa bi žene ušutkavale muškarce koji bi negdje na stražnjim klupama zapodijevali neke svoje razgovore. Psss…

Čarobne bijahu te pokretne crno bijele slike. Naročito vikendom. No subotom oko podneva taj televizor se imao običaj kvariti. Ni stabilizator napajanja nije pomagao. Onda bi svi nestrpljivo čekali majstora. On je bio sin Petrinjskog urara. Pa su svi imali povjerenje u njega da smije otvoriti onaj lesonitni pokrov sa stražnje strane televizora. Volio sam virit u to mračno grotlo koje je s druge strane stvaralo sliku. Kvar bi se riješio zamjenom lampe. Triodne cijevi. PCL84. Pa bi televizor proradio. Prvo ton, pa onda slika. I svi bi bili veseli jer ćemo večeras opet uživati u programu. Ja sam morao na spavanje poslije Mende i Slavice. A prije nego bih utonuo u san vraćaše mi se prizori mistične utrobe našeg televizora.

Iako je Televizija Zagreb 15. svibnja 1966. prvi put emitirala i program u boji s novog deset kilovatnog odašiljača na Sljemenu mi smo TV program pratili u sivim nijansama još desetljeće i pol. Kad je sedamdesetih proradio i Drugi program Televizije Zagreb nabavili smo novu verziju crno-bijelog TVa. Mislim da je isto bio proizveden u Nišu, po Philips-ovom reverznom inženjeringu. Tada, poslije hrvatskog Proljeća, sve je nekako bilo neizvjesno, nesigurno, samo je napon električne mreže bio stabilniji, pa se TV nije prečesto kvario, tako da sam ga tek jednom ili dvaput vidio iznutra. Crni Biser se zvao model. Danas se tako nazivaju turske serije.

Prva hrvatska serija snimljena u koloru bješe: Prosjaci i sinovi. Prema scenariju Ivana Raosa snimo ju je Antun Vrdoljak. Fino tkanje riječi i slike dopunio je glazbom Arsen Dedić dovodeći tako do savršenstva estetiku vapnenca dalmatinskog zagorja. Estetiku bijela Kamena i škrte crvene Zemlje. Uoči same TV premijere, odlukom Redakcijskog kolegija RTZ, odgođeno je prikazivanje serije. Na 12 godina. Dvanaest dugih godina Hrvatska je tavorila u sivilu, kažnjena za trenutak ushićenja bojama Proljeća. Mi smo svijet gledali kroz Crni Biser. Više nisam morao ići na spavanje prije dnevnika. Crno bijeli svijet s TV ekrana bojali smo po svojim vlastitim nahođenjima. Sestra. Mama. Stari. Ja. Nekad bi pomogla Milka. Milka Babović.

Onda je jedan dan Stari odlučio, mada mislim da je mama dobrano imala prste u tome. Otišli smo do Robne Kuće i pazarili novi kolor TV. Ovaj puta slovenske proizvodnje. Gorenje. Bio je to preokret u našim životima. Devedesetih je opet granulo Proljeće. Nakratko, jer je izbio Rat. Rat smo živjeli u boji. Poslije rata je neko vrijeme bilo teško, ali malo po malo i došlo je doba da si je svako mogao priuštiti svoj obojani prozor u svijet. U svojoj sobi. I vlastiti daljinski. Stigoše i generacije kojima je televizija uvijek bila u boji.

estna kartica koja se od 1980-ih pa gotovo do prelaska na digitalno emitiranje signala koristila na HRT-u. U središnjem dijelu su se mijenjali natpisi, ovisno od naziva emitera i programa, od JRT ZGRB1/2, JRT HTV1/2/3, HTV1/2/3 pa do HRT1/2/3. Koristila se prilikom, nekada uobičajenog, noćnog prekidanja i jutarnjeg ili dnevnog započinjanja emitiranja programa kako bi se provjerila ispravnost prijenosa signala ali i ispravnost prijema i prikaza istog na ekranima sa katodnom cijevi.
Testna kartica koja se od 1980-ih pa gotovo do prelaska na digitalno emitiranje signala koristila na HRT-u. U središnjem dijelu su se mijenjali natpisi, ovisno od naziva emitera i programa, od JRT ZGRB1/2, JRT HTV1/2/3, HTV1/2/3 pa do HRT1/2/3. Koristila se prilikom, nekada uobičajenog, noćnog prekidanja i jutarnjeg ili dnevnog započinjanja emitiranja programa kako bi se provjerila ispravnost prijenosa signala ali i ispravnost prijema i prikaza istog na ekranima sa katodnom cijevi.

Posljednju godinu, dvije, nekako primjećujem da boje na mom televizoru polako blijede. Nekako stvari iz dana u dan postaju sivlje. Na ženinom televizoru isto. A noviji je. Bit će da neko sivi program na samom izvoru; u dalekovidnici. Pitam djecu: je li njima program crno-bijel? Mutno me gledaju. Na njihovim televizorima nakupila se prašina. Oni TV ne gledaju uopće. Ja gledam, rjeđe, ali gledam kad je nešto važno. Evo, jučer se zbila gungula oko promocije knjige: Agrokor-slom ortačkog kapitalizma. Na TV video prilog. Kamera švenka po prisutnima. O kakvom to slomu govori knjiga? Čini se da su svi ortaci tu, na broju. Živi, zdravi i razdragani. Skoro svi. I njihovi sinovi također. Svi. U taj hip ekran se na mah zacrni. Malo poslije vrati se nešto svjetline. Zapravo sivila. Kao neka magla. Magla u Nacionalnoj. Pa zahvatilo valjda i dalekovidnicu na Prisavlju. Gasim TV.

Palim jutros televizor. Dobro jutro Hrvatska. A sve opet sivo. Mutno. Kao u pjesmi. Spustila se gusta magla iznad Zagreba. To ne bila gusta magla iznad Zagreba. A što je vrag si ga neka. Gasim televizor. Izlazim van. Jesen obojala dan. Bojama jeseni. Nigdje magle. Zastanem kod kioska. Ne čitam novine, a još rjeđe ih kupujem. Zbog sivila. Tek reda radi zapitam za Jutarnji. Otišlo 500 komada, još prije podne; veli teta iznutra. Nekako me kopka je li i Dektiva bio na prezentaciji knjige? Možda je ušao nakon što se zacrnilo, a možda je baš zacrnilo jerbo je On ušao. E, gdje si sada, Škiljo iz Zagvozda, pa da vidiš ovo! A možda i vidiš. Sjediš gore na oblaku i smijuljiš se. E moj Škiljo iz Zagvozda!

Imam osjećaj da skoro neću gledati televizije u boji. Možda nikad više.

P.S.
Ortak:
– suradnik u zajedničkom (trgovačkom) poslu ili obrtu; partner, kompanjon.
– (pejorativno) sudionik, kompanjon u nepoštenom poslu.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here