Najavio mi sin da će u idućoj godini zaraditi više od 15.000 kuna. Prestaje mi biti porezna olakšica. Kao obično, zaokupljen nekim svojim mislima, nisam odmah reagirao. Samo lakonski: ok. Ok! To ga je rasrdilo. Ne, nije ga naljutilo to što ga nisam pohvalio da je super to što sada zarađuje. Zna on da će i pored te zarade od 1250 kuna mjesečno, bez poreza, i dalje trebati subvencije iz obiteljskog proračuna. Naljutilo ga je to što ja tako neozbiljno shvaćam porezne obveze. A on je sve lijepo ispitao i provjerio. Ako ga ne odjavim na vrijeme, početkom godine, da svjesno ulazim u porezni prekršaj, sivu zonu; te da će me, na kraju obračunskog razdoblja, oglobiti za sve one novce koje sam Državi dezinformacijom uskratio.

Gledam ga i ne vjerujem. Ne vjerujem kako osoba s dvadeset i kusur godina može biti tako neiskvarena. Poštena. I u srcu mi nekako milo. Nije da je sve moja zasluga; i najdraža je dosta pomogla u tome, ali opet ima tu i mene. Pa mi drago. S druge strane malo me i zabrinulo. Dečko je već velik i možda bi mu trebalo reći da Država nije ni Sveti Nikola, ni Kris Kindl, ni Djed Mraz. Država nije dobri djedica koji donosi darove, pa je sramota ako mu ne platiš na vrijeme jer će neka dječica ostati bez bombona. Država je beštija koja sisa, pohlepno i nezasitno. Ne desetinu. Ne devetinu. Već i desetinu i devetinu i šesnaestinu odjednom; i to samo kroz PDV. A gdje su drugi porezi i davanja. Porez na Dodanu Vrijednost. Najgluplji naziv za porez u bližem Svemiru. Nema tu nikakva dodavanja vrijednosti. Radi se o jednostavnom oduzimanju. Otima se automatizmom od vašeg teško zarađenog novca. No nekako sve te grube misli na račun Države ne mogu, baš sad, pretočiti u riječi. Ne mogu, baš sada, prevaliti preko usana. Nije mi nekako zgodno, baš sad, razbijati iluzije kod potomstva.

Sjećam se, imao sam šest godina kad sam shvatio da je Sveti Nikola zapravo Mama. Te je jeseni ona bila nešto boležljiva pa je zamolila tetu Boženu da odglumi Svetog Nikolu. Ova se pak bila nešto naljutila na mene te ja dara dobio nisam. Sestra jeste. Jer je bila dobra. Ja sam kao bio zločest. Nije mi bilo žao zbog tog dara! Niti sam bio ljubomoran što je sestra dobila lutku sa srebrnom kosom i kišnom kabanicom; poslije smo je svi zvali Ljupka, kad ju je sestra podšišala velikim škarama. Beskonačno mi je bilo žao zbog činjenice da nema Svetog Nikole; za pravo. Što je i Kris Kindl obmana za malene. Za djeda Mraza sam i otprije znao da ima veze sa Sindikatom. Na Staru godinu Stari bi dolazio s posla s Kraševim vrećicama. Uvijek dobre volje. Ali nepostojanje ove prve dvojice i danas probudi u meni neku duboko skrivenu žal. Tugu zatomljenu u najskrivenijim predjelima duše.

Ako postoji dan kad sam prestao biti dijete, to je taj dan: 6. prosinca 1967. Dan kada je Sveti Nikola prestao postojati u mom lokalnom svemiru. Zato puštam sina da i dalje vjeruje u Državu. Danas mi nekako nije baš zgodno da ga pustim da odraste. Da prestane biti Dijete.

P.S. Čini mi se da moja djece ne dijele iste traume iz djetinjstva sa mnom. Sjećam se, jedno Božićno jutro, za doručkom, kćer je izjavila kako se ona noćas pretvarala da spava i da je vidjela Mamu kako poskrivećki stavlja poklone pod Bor. Na to se svi nasmijasmo. Zagonetno. Najdraža i danas glumi Svetog Nikolu. I malog Isusa. I Uskršnjeg Zeku. I sve one koji nose darove. Ja joj nikada nisam rekao hvala. Hvala! Ni djeca; mislim. Živimo tu neku svoju iluziju. Vjerujemo da se poklon može dobiti i kad niste previše dobri. Da se lijepe stvari događaju zato što ste jednostavno tu; što postojite. Vjerujemo u čuda.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here