Jozo Nikolić “Pobuna”

0

Jozo Nikolić

POBUNA

 

Moj sitni stančić bio je umočen u vlagu kao odbačeno truplo u ustajalu, bljutavu plitkoću potoka. Curilo je na sve strane. Vodoinstalateri su dolazili i odlazili. Moja tanka mirovina se osipala i prelazila u lisnice ljudi koji nisu znali ni voljeli svoj posao. Gledali su me podozrivo, tražili krivca u meni. Vlagu i vodu na trulom parketu vidjeli su samo žohari. Organizirali su i svoja natjecanja u plivanju. Samo su se oni u tom okružju dobro osjećali. U početku sam ih mlatio metlom, a potom odustao od jalovog posla.

Ako sam mislio da ne može biti gore, prevario sam se. Aparati, predmeti, odjeća, obuća pobunili su se, otkazali mi poslušnost, šutnuli me kao poderanu vreću. Televizor, moj jedini sugovornik, prvi je pokazao znakove otpora. Izgubili su se neki kanali na kojima sam gledao vijesti, filmove, moje omiljene dokumentarce.

Opet je došao “majstor”. Nije pronašao nikakav kvar, izgubljeni kanali su se vratili. Naplatio je svoje i otišao. Nije ni izašao iz zgrade, a kanali su opet nestali.

Poluosušeno rublje je nestajalo s balkona. Vjetra nije bilo. Nestajala je i moja najdraža odjeća i obuća. Iz stana nisam izlazio, nitko u njega nije ulazio. Čak su mi nestali pasta i četkica za zube, brijaći aparat.

Smeće koje sam iznosio i odlagao u posudu pred zgradom vraćalo se u stan. Nisam osjećao tjeskobu ni strah, samo mlaku ljutnju i neuvjerljivo čuđenje. U meni se razlilo ravnodušje kao nedjelotvoran lijek u venama. Uvjeravao sam sebe da će sve to samo po sebi nestati, da je to neka podla igra mojih susjeda. Iz mog hladnjaka vrištale su pokvarene namirnice.

Odlučio sam posjetiti brata u Austriji. Ostavio sam stan da se bori sam sa sobom, da uvede kakav-takav red. Moj dolazak udario je bratov život kao teretni brod već izlomljenu stijenu. Počelo je s televizorom, a nastavilo sa svim ostalim. Brat se razbolio, trgala ga je vrućica, govorio je nesuvislo i nepovezano.

Nije trebalo dugo da, sve što se događa, poveže s mojim dolaskom. Dobrodošlica se istopila. Vratio sam se kući, strepeći što će me dočekati.

Dobro sigurno neće; ono dugo nije pokucalo na moja vrata.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here