„ Osmijeh ne košta ništa, a djeluje čudesno
Obogaćuje onoga kome je upućen
a ne osiromašuje onoga tko ga daje.
Bljesne poput munje, ali sjećanje na njega
može trajati zauvijek…“ Dale Carneige

Danas se ljudi rijetko smiješe. Natmurenost im postala stalna družica. Nikada neću razumjeti ljude koji pri susretu s nekim, dolaskom negdje među ljude ili jednostavno uživanjem u lijepom danu nemaju potrebu nasmiješiti se. Svakodnevno ih susrećem. To su vam oni ljuti na sve oko sebe iz kojih pršti ružna energija puna čemera. Ja ih prepoznam na kilometar. Čak i kada hodaju prema vama obješena lica i smrknuti do to mjere da graniči s voštanom figurom nekog muzeja, ne razumiju koji vrag se ja njima smijem.
U biti smiješim im se. Osmijehom od uha do uha. Usput prebrojavam bore na njihovu licu nastale od konstantnog mrštenja i stiskanja usana. Ponekad mi jednostavno dođe da ih uštipnem za ta njihova vječno namrgođena lica i kažem im : Ma tko se to meni mrštio opet. Usput im prodrmam obraze jer ukoliko uskoro ne razvuku osmijeh, garantiram da će se slediti.
Imam divne prijateljice s kojima se često smijem. Uživam u nekim našim tjednim druženjima u kojima prepričavamo dogodovštine s posla i privatnog života i smijemo se poput šiparica. Ponosna sam jer one sve spadaju u ove s normalnim licima , a ne muzejskim primjercima. Mi apsolutno svaki dan nađemo razlog za osmijeh. Nemamo potrebu nekome kvariti dan svojim problemima, ustajanjem na krivu nogu ili zavišću. Priznat ćemo, ta zavist je gadna stvar. Zavide ljudi na uspjehu, novcu, novom dečku, novim cipelama i mladosti. Nikada na pameti.
I da, najčešće su žene zavidne drugim ženama na ljepoti. Zato smrknuto gledaju sve lijepo i mlado što se nađe u njihovoj blizini.
Vjerujte da se i ja ponekad uplašim sama sebe u prolazu pokraj ormara s ogledalom. Svaki čuperak koji je mogao izaći iz forme frizure je izašao, lice u toj mjeri izgužvano da podsjeća na onog psa shar peia, a oči nestale u toj masi podbulog lica da izgledam kao netko koga su pčele izbole. Obično je tu i prišt na bradi veličine malog nokta. Prvotni šok zamijenim s onom : Kako si ti danas prekrasna! Nakon doručka i kave sam totalno ushićena i još ljepša i dražesnija. Hodam do posla puna sebe i smiješim se apsolutno svima. Poznate pozdravljam. Uputim im poneku lijepu riječ, s nepoznatima samo razmijenim osmijeh. Trebate vidjeti kako se ljudi iznenade kada im nepoznata osoba ide u susret i smiješi se. I gotovo svi se nasmiješe nazad. Ponekad se zbune, ali ipak uzvrate osmijeh. Prirodno je to. Vratiti ono što je netko tebi dao.
Pa što je onda pobogu s onima koji ničim ne mogu natjerati sebe da se smiješe. Razumijem da možda ne misle o sebi ništa dražesno poput mene. Razumijem da su možda u problemima, ali nismo li svi? Razumijem i da ponekad zbog umora, bolesti ili bilo čega takvoga, nemaju snage za osmijeh. Ali ako moja baka od devedeset godina padne, udari glavom toliko snažno i dobije rog na čelu, a već sljedeći trenutak pogleda u mene s osmijehom od uha do uha i kaže; Baš sam smotana. I još napravimo selfie skupa gdje umiremo od smijeha njenoj kvrgi, kako onda nekima tako teško pada osmijeh. Ponavljam, starica od devedeset godina s kvrgom na glavi se zna smijati i voli se smijati unatoč svoj težini svog života, što pobogu onda s vama nije u redu?
Dijete od malena najviše uživa u osmijehu i smijehu. Istim tim osmijehom zarazi sve oko sebe. Kada odraste, taj osmijeh opet daje drugima i traži ga od drugih. Treba se dobro zamisliti. Kada sljedeći put budete ulazili negdje, susreli nekoga, ili jednostavno pogledali sebe u ogledalo, probajte se nasmiješiti. Nije to strašno bolno. Za to nije potrebna anestezija niti kirurški zahvat. Lice je stvoreno za osmijeh. U suprotnom, nemojte se čuditi što vas ljudi izbjegavaju, što o vama nemaju lijepo mišljenje i što smatraju da ste toliko toga lijepoga u svom životu izgubili.
Kažu da je čovjek puno ljepši kada se smije. Oko mene je more prekrasnih ljudi. To su isti oni koji bez obzira na sve poteškoće u sebi pronađu snage svaki dan nekome uputiti osmijeh. Ti ljudi vrijede beskonačno.
Vi iz muzeja voštanog lica za mnoge ne vrijedite nimalo. Sjetite se toga svaki put kada izađete van. I natjerajte se na osmijeh.

P.S. Evo čak i sad dok čeprkam ovaj nesretni prišt na bradi ubijajući mu volju za životom, ja se smijem. Da, sada sama sebi jer znam da ću izgledati čarobno s dvije brade, ali čemu od svega raditi tragediju? Nije život lijep ukoliko u njemu nemaš one s kojima se smiješ.

Dragana Čubrilo

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here