Prepoznajem se u borama
Borbama koje sam izgubila
A i dalje tako svesrdno vodim
Da bi stranci povjerovali
Kako se ovdje baš volimo gubiti
Ali kad izgubim smjer

Ustane vrijeme pa mi pokaže
Kako mi je dotrajala koža i kako sam
Isušena ovakva i kako bi mi bolje bilo
Da promijenim jezik
I jesenje klecava koljena
Kao da ih je jasenovo lišće odmijenilo
I jednjak koji naprasno izjeda
Sam sebe
Samo da ne ispljune van žegu

Nosim pod srcem požar
Od kojeg mi je redovito oprljena utroba
Kad ga ne izvedem na vrijeme u šetnju
Tad se ponaša kao stari drug
Pa mi grize zanoktice
I odbija majice dugih rukava
Općenito me topeći

Kapljem po papiru takva izmoždena
Po lažnom papiru ekrana
Jer se pravi papir odavna smije
Pokušajima da se ne porežem
Jer sljuštit će se tijelo sa mene
I bit će vrijeme u pravu
A i ovako je previše samodopadno
Ne treba mu da zna
Kako sam dotrajala

Poezija: Ines Kosturin
Foto: Ana Štajcer

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here