Zašto volim pse

0

Najpoznatija plavuša svih vremena, Marilyn Monroe je rekla : ” Psi me nikada nisu ugrizli- samo ljudi. ” I tom rečenicom je savršeno rekla ama baš sve.
Toliko uljepšavanja oko nas, vanjštine samo, a iznutra praznina, nema topline ni ljepote ikakve. Kod pasa ne možeš omanuti. U njima sva ljubav ovoga svijeta samo za jednu osobu, vlasnika. Gdje možeš pronaći živo biće koje te apsolutno nikada neće ostaviti, iskoristiti, udariti, pokrasti, izdati? Da, teško da ćete ga pronaći u čovjeku.
U mom životu je punih jedanaest godina bio samo jedan pas. Nezamjenjiv i postojan na svom tronu. Shvatit će to oni vjerni poput mene. Smatrate da ne možete dijeliti ljubav. Pobogu, ja sam Arona obožavala. Svim srcem. Nema ga već pune tri i pol godine, a ja još grizem usnice kada pišem ili pričam o njemu. Bili smo sami kada je otišao s onu stranu duge. Ja sam morala odlučiti skratiti mu muke. Naš doktor Mario je rekao da takvu snagu i ljubav nije vidio. Nije htio otići dok sam bila uz njega. Raspadnete se, znate kako je to, raspadnete se na milijun dijelića. Ne postoji ništa što vas može pripremiti na tu bol. I onda dok vas svi pokušavaju utješiti vi urlate kako nikada više nećete imati drugog psa. Ne jer ste sebični, iako, znate da je svaki gubitak poput košmara za vas, nego zato što smatrate da ne biste bili fer prema tom drugom psu. Ne možete ih voljeti isto. Aron je moj cijeli svijet bio i ostao. Njegova velika glava, njegove medvjeđe šape, njegov lavež, sve njegovo. I sada se raspadam dok ovo pišem. Mislim da to nikada neće prestati boljeti. Samo se naučiš manje ga spominjati. Dok ti ne iskoči neka slika, video, onda cviliš i zazivaš ga. Opet…i opet…
Onda je došla ONA. Za NJU su krive Sanja i Irena. Navukle me na onu klasičnu priču privremenog udomljavanja. ONA je pas koji je pune prve dvije i pol godine proveo u boksu. Bez ikoga svoga. Skočila je na mene dok smo prale boksove i poput majmunčića se uhvatila tražeći moj pogled. Imala je najpitomije oči koje sam ikada vidjela. Naravno da je sve palo u vodu. Ona je trebala mene, ja sam trebala nju. Lola je pravi terapeutski pas. Bez ikakvih stručnih papira doduše. Ona je moja terapija za apsolutno svaki problem. Pokupila je moj karakter iako je već imala formiran svoj, ali presudila je ta tuga koju smo obje morale liječiti. Pas osjeti ono što vi osjećate. I trudi se izbrisati apsolutno sve negativno. Ljudima to teže ide. Lola je došla godinu dana poslije Aronovog odlaska i poljuljala moj svijet iz temelja.
Sve ono što kažete NIKAD vam se obije o glavu. Moje nikad više drugi pas palo je u vodu bez obzira na sva opiranja. Onda je stiglo i drugo Više nikad. Mi odrasli smo skloni stereotipima svih vrsta. Tako sam i ja bila sklona mišljenju da postoje opasne pasmine. To su vam one koje obično stavljaju na članke senzacionalističkih natpisa ; pas napao dijete, pas izgrizao vlasnika itd. S psima je kao i s ljudima, kako ih naučiš, tako će biti. Ako dijete odmalena učiš mržnji i agresiji, neće znati drukčije. Ja sam nažalost imala neugodno iskustvo s jednim psom neodgovornog vlasnika i te opasne pasmine sam izbjegavala u velikom luku. Sve osim Sanjinog Nea. On je bio moja stafford pahuljica. Onda odjednom su mi u život uletile opasne Tayra i Sonna. Zamislite, nisu me pojele. Istina da budem toliko slinava od njihovih pusa da me rođena mati ne bi dirnula i da mi noge budu pune modrica jer se kače po meni kao i Lola, ali to je bit ljubavi, zar ne? Njih dvije mi daju toliko ljubavi da bi posramile Titanic s Leonardom i Kate. Ne jedu mene, ali pojedu sve što im se nađe na putu, mojim džepovima također.
Pas je jedno čudo. Zamislite najgori mogući dan u kome vas od jutra svi živciraju, od šefova, ukućana, prijatelja. To su oni dani kada ne želite ni s kim progovoriti niti riječ. E sad zamislite da možete to nepričajuće vrijeme provesti s onima koji vas beskrajno vole. Ja sam srećkovićka koja ima tu mogućnost apsolutno svaki dan. Nebitno hoću li ja tumarati poljima u gumenim čizmama s blatom do pola leđa ili ću imati istegnuto rame od povlačenja užeta u borbi s dva stafforda, biti ću sretna. Posebno volim kada u trku prođu kroz ogromnu lokvu špricajući dva metra oko sebe. Ja sam 1,68, da, izgledam očaravajuće u tim trenutcima. Definitivno ću i smrdjeti. Pogotovo ako smo te sreće da se uvaljaju u neku crkotinu. Ili tuđi drekec. Kako se tek tada vole očešati o mene. Za mnom ostaje miris na deset metara barem. I imat ću poderane tajice ili trenirku. Da ne pričam o kosi punoj sline. Ali ne može se to platiti nikakvim novcem. Ničim. Jer kad ja njima pričam, one šute i slušaju gledajući u mene s takvom ozbiljnošću da bi posramile svakog psihijatra. Ne uskaču mi u svakoj rečenici pet puta u riječ tražeći pažnju. One razumiju. One ne osuđuju. A tek kako vas brane. Nebitno napada li me muha, pčela, leptir ili ptica, one su spremne braniti me životom.
Voljeti odrasle ljude je lijepo. Ali osobno najviše volim djecu i pse. Nema glume. Nema pretvaranja. Pred njima možeš biti što god želiš. Postoje terapeutski psi, ali sa stopostotnom sigurnošću mogu reći da je svaki pas terapija svom vlasniku. Ona koju dobijete bez recepta. Čak ne morate u ljekarnu.
Stoga, manite se pitanja zašto volimo pse ili zašto su nam psi poput obitelji. Tako je jednostavno voljeti one koje vole nas. Jednostavno je voljeti one koji vam uvijek žele dobro. Koji su bez ikakvih predrasuda. Koji vam daju svu svoju pažnju ne očekujući ništa zauzvrat. Psi su možda dio našeg svijeta, ali mi smo cijeli njihov svijet.
Pustite nas da uživamo u tom prijateljstvu.
P.S. Znam da ponekad imam izgrebane ruke pa i lice čak. Sada znate da nisam zlostavljana. Samo me vole tri posebne ženske.

Dragana Čubrilo

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here