Moja prva jutarnja kava

0

Kava je divna! Podsjeća me na Adelu. Onu Adelu…ma znate. Podsjeća me na bajkovitost njezinih tamnosmeđih uvojaka, priziva njeno lice, ono po kojem je građena ljepota, baš kao i na knjige, „dio njene duše“, kako sama kaže. Bezbrojne knjige koje je pročitala, one koje posjeduje, čuva, skuplja, njeguje. Na dodatnu policu koju će nabaviti čim ih bude imala još više. Na njezinu izbirljivost pri posudbi svog najvećeg blaga. Na čast i oduševljenje što je baš kod mene zažmirila na vlastito pravilo da nikad ne poklanja svoje knjige. Podsjeća me na romane, trilere Dana Browna, na njezine omiljene povijesne romane, naročito njezinu najdražu spisateljicu žanra…koje se ne mogu sad sjetiti pa ću pogledati na njezinom facebook profilu…samo malo da nađem…Michelle Moran…Pitat ću je još… Evo piše… Veli i Adela Michelle Moran, definitivno. Ali prije svih su to Selimović i Andrić (Ne moj susjed Boris Andrić koji mi već mjesec dana ne vraća škare za živicu koje sam mu posudio i sad mi je sva ona bodljikava kupina izrasla posvuda, a u njega eno živica k’o za izložbu! I još mi veselo mahne svaki put kad je obrezuje i dovikne:“Bok, susjed! A kad ti misliš svoju živicu malo dotjerat?“ dok su mu u drugoj ruci škare. Moje škare! Ali dobro sad…). Kava me uvijek vrati na sve razgovore između mene i Adele; na našu prepisku, na radost kad se javi, kad joj se svidi ono što napišem za nju, o njoj, kad me podbada, kad mi šalje pagode, Dalaj lame, kad me svrstava u budiste, ateiste, izjelice. Sjetim se svih šalica kave koje mi je poslala. Posebno one ljute kave, svađajuće, one koju pošalje kad se pretjerano ispričavam, kad pretjerano pretjerujem, kad joj se prepredeno ulizujem ili kad bilo što napravim krivo. Primjerice, kad jedem poslije sedam navečer ili kad jedem bilo kad, bilo što. Kava priziva naš prvi susret, moje oduševljenje njezinom prisutnošću, pjesmu o njoj, koju sam dobio priliku pročitati joj uživo. Također me podsjeti na to da sam samo išetao iz kafića, zaboravivši platiti jer sam gledao u nju, jer sam bio usredotočen i smeten, jer sam bio zaljubljen, jer sam to još uvijek. Sjećanje se protegne i na policiju na granici Bosne i Hercegovine i Hrvatske koja me odvela na ispumpavanje želudca u kojem sam nehotice probao prošvercati, spomenutu, neplaćenu kavu.
Inače, ja uopće ne pijem jutarnju kavu. Ni popodnevnu. A ni večernja mi uopće ne prija. Ne pijem nikakvu kavu. Ne volim kavu, čak ni u slasticama. Dobro, tiramisu se tu uvijek prošverca. Zapravo sam sve ovo napisao samo zato što imam potrebu neprestano pričati o Adeli. Budući da su mi prijatelji već počeli zaključavati vrata, a rodbina me se još davnih dana odrekla, ostaje mi samo još da Adelu spominjem u pričama za književne natječaje i na PS-portalu. Inače, Adela obožava kavu. Dakle, kao što rekoh, kava je divna! Odnosno, Adela.

Denis Vidović

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here