Prvi hrvatski kulturni i književni list: Danicza horvatzka, slavonzka y dalmatinzka
Prvi hrvatski kulturni i književni list: Danicza horvatzka, slavonzka y dalmatinzka

Vremena se mijenjaju. Na Bregani nije uvijek bila granica. Niti je žilet žica oduvijek krasila dolinu Sutle. Zvjerinje plivanjem oduvijek prelazilo rijeke. Zbog hrane i nasušne ljubavne potrebe. Potreba za parenjem. Ni ljudima voda nije prepreka. Svijet s obala Sutle, Kupe i Mure običavao se družiti. Jedni s drugima. Po hišama i kletima. Jezik nije bio prepreka. Posebice nakon obilne konzumacije darova trsja i gorica. Ranom zorom, kroz meglena jutra, vraćahu se doma. Omamljeni pjesmom, plesom, a bogme, i uzbibanim djevojačkim njedrima. Rumenih obraza. Sretni. Opijeni rujnim vincem. Neozlijeđeni. Pokušajte to danas trijezni i vijenci oštrih žileta na žici skrivenoj u grmlju isjeći će vas. Raskrvariti. Do bola. Lijepa naša ograđena kordonima žilet žice. Horvatska Domovina. Kad je zagrebački pravnik Antun Mihanović pojao rime domaji na Sutli ne bješe žilet žice. Pjesma mu prvi put objavljena u subotu, 14. ožujka daleke 1835. godine. U desetom broju Danice koju još ne nazvaše ilirskom. Svih 14 strofa veličaju ljepote naše domovine i njenih vrlih ljudi. Danas običavamo, uglazbljene, pjevati samo prve i posljednje dvije kitice. Ni na Dravi tada nije bilo žilet žice. Ni na Savi, ni na Uni. Tamo su Krajišnici svojim grlenim pjevanjem, više nego oružjem, odvraćali Osmanlije od želje da ponovo skrnave izmučenu nam Domovinu.

France Prešeren. 1850. Ulje na platnu. Portretist Franz Goldenstein.
France Prešeren. 1850. Ulje na platnu. Portretist Franz Goldenstein.

Kad sam ja išao u školu jedini vijenci između Slovenaca i Hrvata bili su oni sonetni. Sonet: dvije katrene i dvije tercine. 14 stihova. 14 soneta. France Prešeren: Sonetni venec. I petnaesti sonet: Magistrale. Sačinjen od prvih stihova prethodnih soneta. Dvije besmrtne teme isprepletene u vijencu stihova. U živahnom kolopletu ljubavi prema voljenoj ženi, mlađahnoj sedamnaestogodišnjoj Juliji, i ljubavi prema domovini. Bilo je to vrijeme cara Franje 2., posljednjeg cara Svetog Rimskog Carstva, i Franje 1., austrijskog cara. Isti dugovječan lik, a carevina sve manja. U skladu s brojem na carskom dresu. Vrijeme poslije napoleonskih ratova. Vrijeme mladog kapitalizma. Carevinama nije baš išlo, pa su mali narodi s obala Sutle, a i ini, počeli sanjati Slobodu. Vrijeme Preporoda. Ilirizma. Rizičnije bijaše izražavati ljubav prema domovini nego seksualne sklonosti prema maloljetnicama. France Prešeren, pravnik iz Kranja, autor je i stihova Zdravljice.

Nastale 1844. godine. I ona iskazuje pjesnikovu ljubav prema domovini i njenim ljudima. Pretposljednja, sedma, kitica Zdravljice danas je službena slovenska himna. Ona, atipično za nacionalnu himnu, veliča mir i dobrosusjedsku slogu među svim narodima, malim i velikim. Bilo je to vrijeme ne baš bistrog austrijskog Cara Ferdinanda 1., poznatog ljubitelja knedli od marelica, i njegova Ministra namjesnika, bez broja, Metternicha.

Revolucija 1848., nažalost, nije dovela ni do sloge, ni do mira među srednjeeuropskim narodima. Istina, nije donijela ni žilet žicu. Dva naroda s obala Sutle življahu i dalje skladno. Svaki sa svojim stihovima o ljepoti vlastite Zemlje i opojnim plodovima vlastitih Vinograda. U Velikom ratu raspala se Carevina. Skladne susjedske odnose nije pomutio ni život u Sjedinjenim Državama Jugoslavije; kraljevinama, diktaturama, federacijama. Tek, prve pukotine stoljetne ljubavi otkriše se jednog ponedjeljka predvečer. 22. siječnja 1990. Na XIV kongresu Saveza komunista Jugoslavije. Slovenski komunisti definitivno odlučili poći doma. Znali su i kamo. Slovenija moja Dežela. Nekim Hrvatskim komunistima još se malo ostajalo na partiju u Sava Centru. Ivica se premišljao: hoću, neću, hoću; to je bilo noću; do jutra. Vođen valjda narodnom mudrošću da je jutro pametnije od večeri. Ili strahom. Ili nije znao kamo i s kim poći. Ili je jednostavno trebao puno vremena da malo kaže. Kako bilo da bilo Slovenski komunisti mu to nikad nisu oprostili. Poslije nudio i dimnike i džankšne, sve uzalud. Jednom poljuljano povjerenje teško se vraća. A i politički utjecaj; bijaše mu u opadanju.

Na Bregani prvo niknuše male kućice, pa policija, pa carina. Onda velike kućice. Granica. Šengenska. U Jurovskom Brodu, Murskom Središću, Plovaniji, Rupi… Isto. Pa žilet žica, pocinčana. Danas svak živi u svojoj deželi ograđenoj žilet žicom. Slovenski u nas više nitko ne razumije, kao ni hrvatski oni s druge strane žice. Ako i razumije to baš nije politički mudro priznati. Pravimo se Englezi; govorimo uzajamno engleski. Gledam na televiziji; sa Slovenijom smo trenutno u ratu. S ceduljama. Njihovi čuvari logora pišu kazne našim ribarima. Naši čuvari logora pišu kazne njihovom ribarima. Jer love u onom bokuniću mora koji ne uzmogoše sapeti žilet žicom. Ima neka arbitražna presuda. Oni je kao priznaju, a mi kao ne priznajemo. Zbog kontaminacije, vele. Oni i mi, mi i oni, raspiruju na televiziji političari kolektivne emocije. Novinari im zdušno pomažu. Stvaraju vijesti. Njima su samo loše vijesti dobre vijesti. Njima zagađuju eter, truju duše slijepim poklonicima Istine s malih ekrana.

Običan svijet, hvala bogu, zasad i nije u nekoj većoj zavadi. Na zimu običavamo odlaziti susjedima u planine, na skijanje i kuhano vino. Ljeti oni, pak, više silaze do nas na more; na crnjak i srdele. Bilo bi tog druženja i više da nema onih službi u kućicama koji običavaju polako, veoma polako, kontrolirati naše putne isprave. Kancelar nas uvjerava da je dobar prijatelj s njihovim Kancelarom i da je dogovorio da nećemo čekati na prolaz kroz žilet žicu više od dva sata. Dobro je da su kancelari u dobrim odnosima. Jer da nisu možda bi bilo i pucnjave. Kao na Berlinskom zidu. A 1989. se mislilo da je pala željezna zavjesa. I je. Da bi se digla nova, još veća i ljepša, pocinčana zavjesa od malih britvica.

P.S. Doći će dan kad će želje svih pjesnika ipak biti uslišane. Ja u to iskreno vjerujem. I unaprijed se radujem sa svima onima koji će taj dan doživjeti. Mijenjaju se vremena!

»Žive naj vsi narodi
ki hrepene dočakat’ dan,
da koder sonce hodi,
prepir iz sveta bo pregnan,
da rojak
prost bo vsak,
ne vrag, le sosed bo mejak!«

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here