Već niz godina dio ljeta provodim u Crkvicama. Najdraža je pronašla to mjesto u bespućima Interneta, tamo još 2011. Mjesto bez konobe, kioska ili trgovine. Ponekad brodom dovoze voće i povrće s Neretve. Ali na to se ne može računati. Može se računati na poveće količine solidna Plavca i Rukatca iz gazdinih podruma; uključeno u cijenu apartmana. Mirta, loza i prošek. All Inclusive. Da, na gazde se može osloniti!

Svako juto s balkona promatram Ljetnikovac i Kapelicu koju je dao podići Celestin Medović. Uz engleski čaj i namaz od petrinjskih malina na pržencu premazanom omegolom.

Celestin je ovdje običavao boraviti u vrijeme svoje pelješke faze. Početkom XX. stoljeća. Vizuru malene Crkvice uokvirivala dva čempresa. Prije par godina ih sasjeklo. Pa sad kad se uželim peljeških jutara posegnem za slikom u starom mobitelu koju je usnimila najmilija. Od svih Medovićevih slika zapela mi za oko ona iz 1903. Dolazak Hrvata. Drugačija. Od svih dolazaka Hrvata koje sam ikada vidio. Manje ušminkana i manje svečana. Lišena sladunjavosti koju su tada slikari ugrađivali u svoja djela, a naše bake vješale reprodukcije istih u forcimerima. Doslovno antipod onoj istoimenoj slici Otona Ivekovića. Dolazak Hrvata.

Dolaskom Hrvata u proteklih tisuću godina bavili su se razni likovi: od Konstantina VII. Porfirogeneta u X. stoljeću do MP Thompsona u XXI. stoljeću. Ahistorijski i mitološki. Povijest je to gledana okom redatelja poput W. Wylera u Ben Huru ili S. Kubricka u Spartaku. Holivudski šušur zaodjenut Preporodnim plaštem satkanim oko onih par šturih redaka iz 30. i 31. glave Konstantinova rukopisa pod naslovom: „O upravljanju carstvom“ (De administrando imperio). S obzirom na intrigantne kontradikcije povijesnog izvornika cijenim da se mogla složiti i zanimljivija fabula Dolaska. U svakom slučaju, intrigantnija od genetske priče o čistoj rasi, plavoj krvi i odabranom narodu koji se uputio na More. Kao u lošem remejku putešestvija Odabranog Naroda iz Knjige.

Dolazak Hrvata na Jadran; Oton Iveković
Dolazak Hrvata na Jadran; Oton Iveković

Vlastiti scenarij Dolaska temeljim na rasprostranjenosti toponima Hrvat od Jadrana do sjevernih mora i do širokih rijeka istoka. To ne može biti slučajno. Teško da Hrvati mogu biti tek običan genetski materijal koji se nekada davno uputio na zapad, e da bi se lijep i ušminkan dao uprizoriti na obalama Adrije; u punom sjaju bliještećih mačeva; u friško opranoj i opeglanoj robici. Romantično i previše ljigavo za stoljeće sedmo. Meni se čini da je biti Hrvat onda bilo više kao neki svjetonazor. Hrvat kao predvodnik. Hrvati kao avangarda. Predvodnica jedne civilizacije koja je stjecajem okolnosti i milošću Majčice Zemlje nadrasla svoj okvir i krenula u nepoznato. Putovanje trajalo stoljećima. Ljudi kopne; bolesti, stradanja. Obveza se prenosi generacijama. Zadaću uvijek preuzimaju najpripravniji. Misija koja se nosi u glavi, a ne u genima. U glavama najspremnijih. Hrvata.

Dolazak Hrvata. Celestin Medović
Dolazak Hrvata; Celestin Medović

Na slici Celestina Medovića ja vidim upravo takve Hrvate. Zatečene u jedno magličasto juto na Obali. To nije trenutak kada se stiže u obećanu zemlju. To nije ni trenutak od kojeg će sve biti sjajno i bajno. Ne. To je tek trenutak, prijelomnica, kad se izazov putovanja završava, a počinju novi izazovi u životu Hrvata. I od tada do danas ponavljaju se svakog jutra. Već tisuću godina. Svako jutro možete postati Hrvat ako uhvatite dan i Istinu u njemu. Ako pobijedite zvijer u sebi, ili učinite nešto dobro za bližnje ili manje bližnje ljude.

I ne gledajte prečesto prema Markovom Trgu. Nema tamo previše hrvatstva. Samo ljušture minulih vremena. Muzej. Beživotan kao potonuli brod oko kojeg plivaju sitne ribe i sitne duše tek stvarajući privid stvarnosti. Fatamorganu. Panjevi i Drvosječe.

Bolje zavirite u samog sebe. Prihvatite izazov! Izazov hrvatstva možete prihvatiti neovisno da li ste vještiji s perom, ili s mačem, ili možda s nekom drugom alatkom. Hrvatstvo se ne mjeri svjetlinom putu ili modrinom krvi koja teče vašim žilama; niti genomom koji ste baštinili od predaka s dalekih, azijskih, ravnica. Hrvatstvo se mjeri uljuđenošću. I time koliko ste danas bolji od onog sebe od jučer. I time koliko ustrajete da bi to postali.

Školsko dvorište. Petrinja.
Školsko dvorište. Petrinja.

P.S. Devedeseta. Vrijeme prebrojavanja. Uoči sukoba. Haklalo se i tada na Školskom. Tri na tri. Jednog mog suigrača jedan drugi, tada također, suigrač nagovarao da je prirodno da stane na njihovu, srpsku stranu, jer kao, velika je vjerojatnost da mu po očevoj strani žilama teče srpska krv. Nato mu je ovaj prvi odgovorio da ljudi nisu životinje i da se ne određuju po krvi nego po kulturi. Da Hrvati nisu pasmina već kulturni, uljuđen svijet. Ovaj drugi koji je, usput budi rečeno, škole posvršavao u Zagrebu, nije puno uljudbe pokupio na zagrebačkom asfaltu. Skončao na drugoj strani. Bit će, vuklo ga srce. Krv nadjačala uljudbu. Brat mu ostade s ove strane.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here