Da se ne zaboravi

0

Neki ljudi vjeruju u Boga. Žive s njim i nose ga u srcu. Nose ga u duši. Vjernici. Nekima je taj teret prevelik. Traže dokaze Njegova postojanja. Evidenciju. Pristojno ih zovemo ateistima. Jer nevjernici i bezbožnici su nešto drugo. Postoje i oni treći. Glazbenici. Oni cijeli život svjedoče Boga. Vjerovali ili ne glazbenici nikad ne umiru. Oni žive vječno, ili bar toliko dugo dok zadnja njihova nota ne iščezne iz našeg sjećanja. Dok zadnji njihov ton ne utihne u našim srcima. Glazbenici su svjedoci.

Riječi koristimo u našim razgovorima. Evo i sada uz pomoć riječi pokušavam vas navesti na razgovor. Sa sobom ili sa mnom; svejedno. Glazbom razgovaramo s Bogom. Posredno ili neposredno. Glazbenici su i naši glasnogovornici. Pred Bogom. I zato oni nikad ne umiru.

Za muzičarima ne treba tugovati. Kad umre običan čovjek ostavi prazninu u srcima svojih bližnjih. U njihovoj duši. Kad ode glazbenik poneka praznina u našoj duši ispuni se nekakvom dobrotom, dragošću. I ona učini da muzičari nikada zapravo ne odlaze. Glazbenici žive vječno.

Najstarija potpuno sačuvana pjesma naše civilizacije je Seikilov skolion. Napitnica na nadgrobnom kamenu koja slavi život i životnu radost. Zahvaljujući Seikilovoj velikoj ljubavi prema voljenoj ženi i imenjakinji muze Euterpe, muze glazbe i poezije, danas možemo tu pjesmu izvesti na glazbalu, a znademo i kako glasi lirika u grčkom izvorniku ( i u slobodnom prijevodu autora):

Ὅσον ζῇς φαίνου
μηδὲν ὅλως σὺ λυποῦ
πρὸς ὀλίγον ἐστὶ τὸ ζῆν
τὸ τέλος ὁ χρόνος ἀπαιτεῖ

Živi uvijek radostan.
Pleši i pjevaj bez kajanja.
Vrijeme teče i brzo doć’ će dan
kraja ovozemaljskog trajanja.

Jednoga dana svi naši atomi vratit će se u utrobu neke Zvijezde. Ostat će Riječ kao podsjetnik da smo bili ovdje i Glazba kao sjećanje na Boga kojeg svi, baš svi, neki lakše, a neki teže nosimo u svojim srcima.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here